164 O ŠOLJANU Sibila PETLEVSKI mjere da je to postala,„individualna tradicija“. Kao takav, ghazal je također uvelike utjecao na indijske glazbene tradicije (usp. Pue, 2014.: 25-27). Poezija ghazala, s fokusom na neuzvraćenu ljubav, ako je čitamo u svjetlu sufizma, bila bi metaforična poezija. U takvom tumačenju voljena osoba i erotska žudnja ljubavnika tumači se kao metafora za stvarnost izvan svijeta fenomena. I kod Šoljana, u njegovoj Gazeli, postoji metafora žudnje za izvan-pojavnom stvarnošću, ali ona je, u jednom od mogućih interpretativnih konteksta, povezana s kulturnim mediteranizmom kao protutežom političkoj realnosti Jugoslavije sedamdesetih godina. Utoliko je njegova žudnja za gazelom i zbiljska i poetska, ali je podvrgnuta višestrukoj autoironiji – prvo, prostor mogućeg susretišta s metaforičnom gazelom nije pogodan: postmoderni prostor pisanja nečisto je, poetički kontaminirano mjesto, a pritom je i tijelo konkretnog pjesnika već bolesno, ili sluti svoju trošnost. I drugo, ne manje važno, vrijeme mogućeg susreta s gazelom je „strašno“. Ako je Šoljanova gazela bila metafora osobne duhovne ekologije i moralne ekologije njegova naraštaja – tada se u praksi životne svakodnevice kakvu je tada živio doimala potpuno nedohvatnom poput titranja fatamorgane usred pustinje. II. DIJALOG IZMEĐU ČINOVA O Šoljanu sam objavila tri teksta od kojih su se dva našla ponovno tiskana u vrijednome zborniku pod naslovom Književna kritika o Antunu Šoljanu, koju je priredio i objavio Branimir Donat davne 1998. godine, u svojoj izdavačkoj kući„Dora Krupićeva“. Tada sam se bavila poetskim dijelom Šoljanova opusa u tekstovima s obzirom na iskustvo zbilje, ali i s obzirom na jedno obilježje njegova stila koje sam imenovala„navigacijom žanra“. Ponovit ću nekoliko argumenata iz tih tekstova koji su potrebni kako bih otvorila temu poetskog u dramskom i dramskog u poetskom u Šoljanovu književnom postupku. I Vjeran Zuppa, kad je pisao o Šoljanu u„Uvodu u Šoljana“ (Zuppa, 1989.), i Šoljan kad se osvrtao na probleme modernizma, zamijetili su dvojako manifestiranje modernizma – kako formalno, putem jezika, tako i društveno, porukom ili anti-porukom. Šoljan je upozorio na opasnost da se suvremenost pisca objasni isključivo modernošću njegova jezika kao shematskim oponašanjem vanjskih obrazaca dok, nasuprot tome, prodor u „bit same suvremenosti“ nije u „poklapanju s njim ili pak u jednostavnom oponiranju njenim moćima“. Govoreći o poslijeratnoj hrvatskoj poeziji i njenoj kritici, uputio je i na prividno paradoksalnu podudarnost između akademizma i modernizma gdje se „i jedna i draga strana“ u tom sukobu služe vanjskim argumentima – stanjem u svijetu ili potrebama vremena – da bi opravdale svoje postojanje“ (usp. Šoljan, 1987. [1971.]). Dok Zuppa ukazuje na isti problem polazeći od forme kao izvedbe u jeziku, Šoljan
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=