159 Sibila PETLEVSKI O ŠOLJANU To zakoračenje gazele kao simbola i mistične figure arapskoga pjesništva, koju je na zapadu popularizirala romantičarska poetika, njeno stupanje na tlo Šoljanova Mediterana, moglo se dogoditi na jedan od četiri načina ili njihovom kombinacijom: preko Vraza, što je očigledno; preko bosanskih pjesnika koji su imitirali otomansku verziju ghazala2, što je manje vjerojatno; čitanjem njemačkih i engleskih romantičara, što valja pretpostaviti, te uvidom u Emersona, što je gotovo sigurno, jer je Šoljan bio anglist i amerikanist. Naposljetku naša jadranska kriška Sredozemlja bila je u dodiru sa saracenskim pomorcima, a Kvarner i Istra bilježe najranije tragove arapsko-semitskog nasljeđa u etnokulturi, pa čak i u nekim dijalektalnim obilježjima. Treba obratiti pozornost na dodire stanovništva sa sjevernoafričkim Maurima, ali i sa saracenskim gusarima, potom i na političke okolnosti koje su hrvatsku elitnu plaćeničku vojsku dovodile u različite, nekad i proturječne pozicije. S druge strane, inzistiranjem na južnoslavenskom zajedništvu, počelo se više pozornosti pridavati tragovima gazelinih pjesničkih papaka u kontinentalnim krajevima, gdje je tek od provale Turaka u 15. stoljeću dospio ghazal otomanskog tipa. Naposljetku, imajmo na umu da je Šoljan objavio Gazelu i druge pjesme 1971. godine i da su politička i intelektualna zbivanja vezana uz Hrvatsko proljeće iznjedrila i prvu promjenu književno-komparatističkog fokusa od južnoslavenske kontekstualizacije hrvatske književnosti prema sagledavanju hrvatske literarne baštine kao dijela zapadnoga kulturnog kruga s osobito važnim naglaskom na mediteranskim sponama. Zato se ne trebamo čuditi što je jedna gazela, upravo iz toga kulturološkog smjera, uskoro i sa znanstvenim uporištem Flakerove „komparativne kroatistike“3, nenametljivo, ali ipak znakovito, ušetala u Šoljanovu zbirku. Već sama etimologija arapske riječi غزل (ġazal) upućuje na slatkorječivost, koketiranje, pokazivanje ljubavnih gesta, pa Šoljanova „nestalna“ i „nejasna“ gazela, to „egzotično živinče“, u njegovu pjesmu ulazi kao titrav miraž na pustinjskome pijesku – njena je egzistencija, zamisliva samo preko signala mitske, reklo bi se životinjske, pojave. Ghazal zapravo ne treba gazelu jer gazelina istinska prisutnost je u signalu – 2 Usp. npr. Bašagić, Safvet-beg (1999.).„Gazell”. U: Pjesme, prepjevi, drame. Opseg 25. U: Bošnjačka književnost u 100 knjiga. Sarajevo: Preporod. Moglo bi se također razmišljati i o mjestu u što ga „Zulimka zlatna” ima u Vrazovim gazelama, a Zulejha (što je inačica imena Đula) u Bašlagićevoj gazelli gdje se njen lik umnaža u sobi zrcala: „Kud Zulejhu vode želje mlade,/ Kad se oku Azizovu krade?/ ide robu u sobu zrcala,/ Da svog tijela živu sliku dade./ Sa svih strana da stotine Eva/ Krasni Adam pred sobom imade.” 3 Godine 1978. tiskan je zbornik Hrvatska književnost u europskom kontekstu koji su uredili Aleksandar Flaker i Krunoslav Pranjić u izdanju Zavoda za znanost o književnsti FF-a Sveučilišta u Zagrebu – SNL, a u kojem je pisao i Šoljan.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=