155 Sibila PETLEVSKI, Zagreb TRAGOM ANTUNA ŠOLJANA Dijalog između subjekta i njegova vanjskog (geografskog ili povijesnog) okružja, prisutan u svakoj Šoljanovoj pjesmi, uporno se iskazuje kao temeljni način strukturiranja Šoljanove autorske poetike u cjelini. Taj dijalog se u svojoj tvorbenoj ulozi prenosi s pjesme na sve žanrove kojih se taj autor poduhvatio, a Šoljanovo viđenje književnog života odražava istu potrebu dijalogiziranja s prethodnicom... Ako generacijski čin odustajanju zaista dokazuje vlastitu opterećenost onim od čega se odustaje, tada upravo Šoljanovo djelo najbolje pokazuje koliko je snažna bila potreba dijaloga za poetiku te generacije. Ipak, ono po čemu se Šoljanovo iskustvo zbilje izdvaja, način je na koji on tematizira odnos subjekta i kulturne niše. Dok dijalog subjekta s njegovim zbiljskim (bilo povijesnim ili zemljopisnim) okružjem u većini Šoljanovih pjesama služi kao kompozicijska okosnica, a unutrašnje se definira bez usporedbe s vanjskim, dotle ta percepcija identiteta, koja je istovremeno percepcija razlike, egzistira i na drugoj, vrlo udaljenoj razini. Razina je to s koje se vidi položaj individualnog talenta prema novíni i tradiciji, a gdje vrijedi paradoks da što je pisac kozmopolitskiji to će s više jasnoće vidjeti svoju ulogu u nacionalnoj književnosti. Objektivni korelativ za egzistencijalističko viđenje svijeta u Šoljanovoj poeziji često je slika kazališta gdje se ljudski život osjeća kao skitnja „kazalištem između činova“. Zbilja kao potencijalna uporišna točka zapravo je slabo mjesto, pa ako se subjekt definira iz iskustva zbilje, tada je njegov oslonac na klimavim nogama. (izvor: IO DHK)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=