71 Tomislav RIBIĆ PROZA I POEZIJA Noć, neprozirna poput nafte, izbacila me na nepoznat sprud. Kaznila si me jer sam u pohoti slušao pjev sirena. 61. Prolazim pored diska. Kraj je sezone. Prepoznajem djevojke s plaže. Mašu mi. Pozivaju me da im se pridružim. Traže društvo. Predvidljivo je dosadno kad ne miriši na avanturu. Mršava sezona je u prolazu, jesen se lijeno rasteže po obali. Zabavljam djevojke uz piće i pozivam ih na šetnju plažom. Ne pristaju. Žedan sam. Ni Mjesec mi noćas ne želi pokazati put do avanture. Tri sušna dana na otoku. Nema ni požara. Znojim se u krevetu nepoznate kuće (još nisu izmislili klima uređaje u ovim krajevima). Razbijam noć snom o otocima i mornarima koji goli trče za sirenama. Četvrti dan stiže nova grupa turista. Galebovi hvataju plijen duž obale. Mornari skidaju posoljene djevojke sa slika u metalnim ormarima da ih objese na vrata sobe uzdaha, podno oblaka. Tad se sjetim tebe kako skidaš moju sliku s tapete s crvenim ružama, kćeri kapetana nasukanih oblaka. Kad kolovoz se prostre i tiho razvežu se polja zlatnih nabora, u tebi se izlije more i pjev cvrčka, rastvori se smokva sva pohotna i meka, sočna od ljubavi. Zaplovimo tad morima ja i kći kapetana oblaka. 62. Da li zimi otočani izlaze iz kuća? – pitala si me zamišljena kao da se stvarno brineš o njima. Nisam odgovorio. U mislima sam premotavao ljeto i spremio ga u škrinju sa solju i lavandom. 63. Otoci utonuli u magli sanjaju o ljetu. Sezona strasti ostaje za nama utopljena u ljetu koje za dvadesetak godina nećemo ni pamtiti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=