139 Helena PERIČIĆ O ŠOLJANU Bez sumnje, upravo značenjska složenost, tj. (podrivačka) višeznačnost teksta proizvedena (i) putem ironizacije doprinijele su popularnosti Šoljanove Romance o tri ljubavi. * * * Tezu o ironizaciji putem intertekstualnosti predočit ću ovdje, kako je najavljeno, fokusirajući se na dva od brojnih potencijalnih instrumenata – s obzirom na to da je riječ o temi koja je širokoobuhvatna. Vjerujem da ovdje na samu zastupljenost ironizacije u Šoljanovu opusu ne treba posebno upozoravati jer je ona očiglednim sredstvom koje njegovo pisanje u cjelini, bilo da se radi o prozi, drami ili pjesništvu, čini poticajnim, ingtrigantnim i za čitanje i za studiranje, bez obzira na to što je od nastanka ovdje motrenoga teksta proteklo gotovo pola stoljeća. Recimo na tom tragu da je Romanca o tri ljubavi prema redoslijedu nastanka trinaesti po redu od ukupno petnaest Šoljanovih dramskih tekstova pisanih za različite medije (radio, kazalište i televiziju). Nastala je vjerojatno na prijelazu 1975. i/ ili 1976. godine. Ostali Šoljanovi dramski tekstovi nose naslove: Lice (1963.), Sova (1964.), Brdo (1964), Galilejevo uzašašće (1965.), Ledeno doba (1967.), Dobre vijesti, gospo! (1968.), Potop (1969.), Klopka (1969.), Dioklecijanova palača (1969.), StarciMototor (1972.), Tarampesta (1973.), Megdan na jeziku (1977.), Čovjek koji je spasio Nizozemsku (1984.) i Bard (1985.). Osim drama, Šoljan je napisao četiri kratka predloška za videoperformans pod nazivom Četiri video-igre za eksperimentalni program: Šljunak, Stolica, Izložba, Događaj. Tekst Romance prvi je put objavljen u 9. broju časopisa Forum 1977. U tom izdanju on je donesen bez podnaslova, uvodna je scenska uputa opširnija, a sadrži autorove sugestije u vezi s kostimima i glazbom. Također, tu je izneseno i autorovo priznanje kako je prvotni rukopis u povodu praizvedbe ponešto preinačio zahvaljujući suradnji redatelja i glumaca. Ovdje se koristimo tekstom koji je pretiskan u sklopu Šoljanovih Izabranih djela u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti iz 1987. godine, a koji se neznatno razlikuje od varijante teksta objavljene u časopisu Forum iz 1977. Anita Peti o Šoljanovoj ironiji piše sljedeće: Čini nam se, naime, da je Šoljan odabrao upravo takav ironijski način govorenja da bi nam prikazao suvremenu tragediju na tematskom fonu promišljanja odnosa pojedinca i mase, (ne)morala, tradicije i individualnog talenta, izoliranosti.9 9 Anita Peti, op. cit., str. 130.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=