81 Damir D. OCWIRK PROZA I POEZIJA – Tko je najboljh...hi? – kričao je djed Florijan, a uzvanici mu odgovaraše kano jedan: – Znaseee! – Znashe...he! – opetovao bi on, a krčma bi zaječala: – ...nasee! Narečeni trijumf postade time veći što ga ostvari skupina mala, ali pomno odabrana, listom sastavljena od uvažene uprave NK Zvrka te njegovih hrabrih vitezova – skromnih i časnih igrača. – ...bojem ljutim na zelenom travnjaku i van njegh...ha – kričao je djed Florijan sve vatrenije i sve promuklije – i zato braćho...ho, zasučimo rukave pa idemo daljhe...he, alhi... Ali izađe na vidjelo i gorka istina – uzoriti klub bio je primoran odigrati sve utakmice na starome gradskom igralištu koje nije moglo ugostiti veći broj gledatelja, pa se time nije mogla ostvariti niti veća zarada od ulaznica. Ali takvo stanje neće potrajati, jer grad će uskoro ishoditi povoljan zajam namijenjen izgradnji velebnoga nogometnog stadiona. Sve novčarske poslove povezane s tim zahtjevnim poslom obavljat će nadaleko cijenjena banka Metropolis. Upravo je tako zborio mudri djed Florijan, predsjednik NK Zvrk i direktor banke Metropolis. Ne štedeći glasa, zakričao je na kraju: – Uskoro ćemo igrati na vlastitom stadionu, s vlastitom krugljom u nogama i vlastitom lisnicom u džephu...huuu! Svi okupljeni oko svečarskog stola spremno podigoše kaleže rujnog vina i povikaše opet uglas: – Živila naša krugljaaa... žžševila lisššnicaa... ššševio Florijaaannnn... Polaskani djed Florijan otre cigaru o šarenu kruglju, pa odlučno uzvitla kaležom iznad glave: – U boj, braćho... ho..., za svijetlu budućnost našeg Zsvrkha... ha, i... – ... za naš voljeni grad! – uskoči Kazimir, ugledni gradski dužnosnik koji sjeđaše do mudrog starca. Djed Florijan na to svilenom kravatom obrisa znoj sa suha čela, pa se vješto nadoveže: – I našem se voljenom gradu smije svijetla budućnosthhh... i... – I sve ostalo! – podiže Kazimir svoju zdravicu, a ostali nastaviše: – Za Zžžvrk... zzža voljeni grad... za šššveee... ostalooo! Dočim poželi Kazimir s nekoliko trezvenih riječi veliki pir još većim učiniti, zazvoni mobitel obješen o srebrni kolan na njegovu vratu. To ga ne rasrdi niti mu pamet smuti, jer njemu nikada ne bijaše do jela biranih i pića medenoga. Zato odmah
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=