113 Jelena LUŽINA O ŠOLJANU Priznajem: na ovo hipotetičko pitanje ne umijem pouzdano odgovoriti. Pa ću pokušati arbitrarno, poigravajući se eventualnim pretpostavkama. Recimo, ovako: Prvi Šoljanov „trag“ u povijesti hrvatskoga kazališta jest prevoditeljski; dokumentiran je u Hećimovićovu Repertoaru hrvatskih kazališta, pod brojem 2638D. Odradili su ga, za Branka Gavellu i zagrebački HNK, Šoljan i Slamnig. Naime, „četveroručno“ su preveli Cezara i Kleopatru Georgea Bernarda Shawa. Dugu i kompliciranu dramu, prilično„razvučenu“, s puno kompliciranog teksta, čak i previše, barem po meni. Premijera Cezara i Kleopatre odigrana je 27. lipnja 1954. Proces je, najvjerojatnije, bio dug. Pretpostavljam da su mlađahni prevoditelji, obojica u ranim dvadesetim godinicama, dugo sjedili na probama. Najprije čitalačkim, a zatim i mizanscenskim, ne samo zato jer je Gavella htio da su mu stalno pri ruci, već i zato jer su naprosto bili marni i, važnije, hereditarno znatiželjni mladići koji obećavaju. Spekuliram, dakle, kako je svoje prve/fundamentalne lekcije iz dramaturgije (naime, onoga što se zove métier, zanat, obrtništvo...), mladac Šoljan napabirčio uz Gavellu i uz legendarne glumce onodobnog HNK-a. Dakle, nagađam kako je dramaturški zanat učio i naučio metodom „samopomoći“: uživo, iz prve ruke, gledanjem&slušanjem najboljih kapitalaca toga vremena. Desetak godina kasnije, 1963., ovoga puta bez Ivana Slamniga, Šoljan je za redatelja Kostu Spaića i za Zagrebačko dramsko kazalište, danas DK „Gavella“, preveo kapitalnu dramu Eugenea O’Neilla I ledar dođe. O toj predstavi kruže, još uvijek, legende; bila sam premlada da bih je mogla vidjeti uživo, ali su mi njezini suvremenici o njoj pričali godinama. A i kritike su dostupne, naravno. Pretpostavljam, zapravo sam sigurna, da je i redatelj Spaić inzistirao na Šoljanovu prisustvu na probama. Pa je budući dramatičar Šoljan dosta toga o dramaturgiji naučio i od Spaića, burevjesnika postgavelijanske režije u Hrvata. * Slijedom navedenih činjenica, pretpostavljam (pače, zaključujem) kako se Šoljanpisac (pjesnik, pripovjedač, esejist, kritičar, antologičar, romansijer, prevoditelj...) upravo te 1963. godine konačno odlučio zagazitii studene dramske vode. Naime, okušati se – praktično – u jedinom književnom modelu/formatu/žanru koji mu je još bio preostao: dramskome. Zašto? Svakako zato što će time, najzad, usvojiti sve oblike i modele pisanja„kao takvog“. Odlučio je, eto, postati„kompletan“. Valjda smo davno prestali vjerovati u romantičnu mantru kako se pisci – navodno – rađaju. Zaključujem, dakle, da je Šoljanova debitantska drama Lice napisana upravo zato. Naime, na tome tragu i s tom motivacijom. Godine 1963. drama je sudjelovala na
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=