67 Tomislav RIBIĆ PROZA I POEZIJA Jesen raznosi snove po obali. Na mjesečini cakli se sol, ta koprena postojanosti po stijenama. 25. Čamci na vezu, galebovi na jarbolima, mi zalutali u svojim mislima. Pokojnici u sanducima. Pokajnici na jahtama. Čekamo konobara ili konobaricu na terasi s pogledom na more. Stolovi su postavljeni, čuje se muzika i smijeh iz unutrašnjosti lokala. Jedini smo gosti. Čamci na vezu, galebovi na jarbolima, mi odsutni u svojim mislima. Čuje se smijeh iz unutrašnjosti lokala. Ustajemo i odlazimo. Naša šutnja tanak je smijeh u očima. Mogli bismo poći na plažu iza kule, razodjenuti se iz naših tijela i osjetiti divljinu ljeta. Sinoćnju reprizu. Onu od preksinoć. Ne! Praviš se da me ne razumiješ. Ne sjećaš se jučerašnjeg dana. Sutra ne treba doći i pomesti naše tragove. Tebi uvijek nedostaje neka riječ. Moj rječnik je tanak kao i usne mrtvog ribara. Više ne raspoznaješ moje riječi. Ljeto nam je nekad bilo glagol. Višesatni, višenoćni. 30. Hladim ti bradavice sladoledom da ne izgoriš od čekanja. U jesen se gužvaju ljudi po tramvajima dodirujući se tijelima više nego mi. Ti si misao o pečenim kestenima i mladom vinu u toploj sobi dok nebo rasipa prve hladne kiše po umornim krovovima koji se stišću uz tavane da ih ne odnese vjetar. 31. Župnik je vodio otočku procesiju. Tijela nam se klatila u koloni iza djevojaka u ljetnim haljinama. Djevojke, izvjesite svoje bijele marame na naše čvrste jarbole. Župnik je vodio otočku procesiju. Sutradan je nađen mrtav, prerezana grkljana, na nudističkoj plaži. Kormorani su šutjeli na stijeni u plićaku.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=