122 O ŠOLJANU Dubravka BREZAK STAMAĆ čenim jaganjcima u vrtu gostionice neke zagrebačke četvrti, poslužit će kao model – intertekst na Odisejevu gozbu kod kiklopa Polifema. Strukturalistička studija Teorija citatnosti Dubravke Oraić Tolić polazi od teze: „(...) citatnost nije pojedinačni književni postupak, nego šire ontološko i semiotičko načelo, karakteristično za pojedine tekstove, autorske idiolekte, umjetničke stilove i cijele kulture. U tom smislu možemo govoriti o citatnim tekstovima, citatnim piscima, citatnim stilovima i citatnim kulturama.“ (D. O. Tolić, 1990.: 11) Postoje manje i više citirani pisci, citirane kulture, citirani stilovi. Zašto je citatna relacija čitatelj (ili predavač) u odnosu na neke pisce dominantna, zanimljiv je književno-umjetnički fenomen, a koji je Šoljan koristio. Preko umetnutih citata, interteksta, možemo otkrivati njemu važne klasike, one koje je prevodio ili su mu kao esejistu i izrazitom pristalici angloameričke „nove kritike“ gradili kritički stil i umjetničke obzore te ga oblikovali kao pisca, primjerice T. S. Eliot, Ezra Pound, I. A. Richards... Ilustrira to piščev komentar unutar priče o lovu na rakovice po arhipelagu oko Rovinja, iz istoimenoga feljtona: „Jesam li, nešto kasnije, baš sasvim slučajno izabrao da između tolikih pjesama A. A. Bloka prevedem prvo Vrt slavuja? (...) za jednu priču o Izdajicama posudio sam Blokov naslov. (...) Kako me dopalo da otprilike u isto vrijeme prevodim i Ljubavnu pjesmu J. Alfreda Prufrocka, pjesmu koju je T. S. Eliot napisao opet otprilike u isto vrijeme kad i Blok svoj ljubavni Slavujevac? Ne usuđujem se više ni reći da sam svjesno izabrao – pa čak ni podsvjesno, jer prilikom prvog prevođenja nisam ni znao točno značenje presudnih stihova, nisam ni shvatio da je u njima riječ o rakovici. To su stihovi koji također govore o bijegu iz života u neko slijepo, animalno postojanje: Bolje bi bilo da imam par nazubljenih kliješta I da bauljam po dnu dubokog nijemog mora.“ (Šoljan, 1992.: 8- 9) Citirani intertekst s pričom u pozadini forma je i formula pripovijedanja kojom Šoljan oblikuje feljtone i eseje sabrane u njegovoj posljednjoj zbirci Prošlo nesvršeno vrijeme. Objavljena je godinu dana prije autorove smrti – 1992. godine. Čini je pet poglavlja: Razglednice, Crno na bijelo, Kartoteka uspomena, Kazališni plakati i Geleri. Iz zbirke Prošlo nesvršeno vrijeme izdvojimo nekoliko feljtona kojima autor u sjećanjima nastoji zadržati Rovinj, more, ribolov – topose ovoga kraja ili zavičaj djedova Staroga Grada na Hvaru, uvažavajući priču koja je uvijek polazište u strukturi feljtona. To su: Lovac na rakovice, Rovinjske mačke, Pošta za Lastavicu, Mannheimska priča i Hiperionova stoka. Priča je medij posredstvom kojega pisac komunicira sa čitateljem, dok je kolaž citata intertekstna veza s građom priče. Tako istovremeno i skladno pratimo podu-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=