78 PROZA I POEZIJA Nela STIPANČIĆ RADONIĆ SJEĆANJA NA MOJE PRVE DANE Ne znam koliko stoljeća čekati još moram pa da ugledam svoju Zvijezdu. Onu istu koju sam davno još posvojila i držala u rukama kao dijete, sanjajući posvuda stalno lijepe zamkove u kojima ljudi sretno žive. I konje, slobodne i jake, na kojima su jahale tako divne priče za velike i male, da su uvijek u moje srce stale! Preskakale su redovito i stijene i potoke, klizile niz planine kao da imaju nevidljive saonice i nosile me na leđima u dugim noćima, svim putovima i puteljcima, i kroz gustu cedrovu šumu i kroz Saharu; pretvarali se konji čas u slonove, čas u deve, a čas širili krila kao da su ptice. Tek jednog jutra početkom ljeta spustila sam noge bose na nepoznatu proplanku iz iznenadne želje koraknuti dalje sama... Očarana nekom novom zemljom što stvorila se iznenada preda mnom; zidine mi njezine posve nepoznate i stalno šute, te uđoh bez puno razmišljanja kroz njezina vrata. Ni slutila nisam tada da se kroz ta teška, visoka vrata čudnih nekih obrisa prolazi samo jednom u životu i da povratka nema više. Tko jednom kroz njih kroči, zaboravlja istoga trena vlastiti svijet snova. I njegova Zvijezda na nebu od žalosti se povlači u pustinju. Nitko od ljudi koji su ušli jednom onamo sve do danas nije ju ponovno ugledao. Zato tako mnogo zvijezda svijetli noću nad pustinjskim pijeskom. Ne može ih se prebrojiti. ČUVARI Dođe trenutak kada čovjek shvati kako mu srce čudno tuče, teže sve poskakuje, a sve češće zacvili kao da je pas na lancu, a onda ga lupi snažno u grudima i misli da je otpalo zvono s tornja katedrale i da će svaki tren poklopiti ga vječni mrak. Ne znam koji je lijek za ovu bolest, ako ga uopće ima. Sve mi se čini da nas je sve više koji svijet oko sebe promatramo kao da smo neka kolonija pingvina, a ispod nas led se topi iz dana u dan. I ne znamo gdje spustiti nogu više: ili uroniti duboko u vodu i plivati što dalje ili samo slegnuti ramenima i oči sklopiti te namjerno potonuti pa se prepustiti morskim bićima da nas povedu u neku drugu zemlju? Nekim novim čuvarima naše tuge, koji umiju puno bolje i vještije razgovarati i dogovarati se s njom. Tako da ne ubije pod težinom od nekoliko tona čovjeka koji se u strahu od nje skriva. LAGANO UMIRANJE Jednom ova čudna vremena kada prođu, iako se ne čini da će to skoro biti, i kada ljepša neka vremena dođu, pa makar i nestvarna, jer ono što je danas stvarno, ružnije je i od košmara i od strašila u polju, kojih se čak ni ptice više ne plaše – trebalo bi zaboraviti u trenu sve što je prije toga bilo. Kao pas, dok tek započinje novi
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=