9 Boris DOMAGOJ BILETIĆ U SJEĆANJE broj i širok, što i ovdje u ovim pretužnim trenucima i nemiloj prigodi vidimo, krug ljudi koji su na njega bili upućeni i on na njih, na sve nas. Rođen je Alfio 2. svibnja 1950. u Rijeci, kao blizanac sestre Nivee, no cijeli je život proveo u svojoj Puli, gdje je preminuo 6. rujna, ostavivši suprugu Slavicu, kći Martu i sina Gregora, te unuka Nolana. Studirao je arhitekturu u Ljubljani i u Zagrebu, ali rano se počeo baviti grafičkim dizajnom i fotografijom te je otvorio tvrtku „Sv. German“, koja je ujedno bila izdavačka kuća. Tijekom radnoga vijeka surađuje s nakladnicima, književnicima, muzejima, festivalima... Vrlo znatiželjan, stalno je učio, usavršavao se i, u ovome svijetu dnevnih promjena koje je teško pratiti, usvajao suvremenu tehnologiju, kako za obradu i oblikovanje knjiga, tako i za snimanje te izradu fotografija i plakata. Moram spomenuti barem Alfiovu suradnju s muzejima: Arheološkim Istre, Povijesnim i pomorskim Istre, Zavičajnim Poreštine, Grada Rovinja, zatim s Istarskim ogrankom Društva hrvatskih književnika, Galerijom „Cvajner“, Pulskim filmskim festivalom, Sajmom knjige u Istri, Istarskim književnim društvom „Juraj Dobrila“, Općom bolnicom Pula i dr. Od važnijih dizajnerskih i cjelovito oblikovnih izdanja spomenimo tek nekoliko: Pula sa starih razglednica, Ženska narodna nošnja u Istri, Eufrazijeva Bazilika u Poreču, monografiju Pula, također monografije o Brunu Mascarelliju, Renatu Percanu i Mati Čvrljku, projekt Fotografija u Istri, o Monkodonji, knjigu Povijest Pule, rješenje vizualnoga identiteta Sveučilišta Jurja Dobrile i mnogo, mnogo drugih trajnih i vrijednih radova i suradnji. Bio je, dakako, više od dizajnera i fotografa. U prvome redu veliki estet. Surađivali smo tijekom dugih desetljeća i nikad nisam sreo čovjeka od slike svijeta koji je bio u tolikoj mjeri istovremeno čovjek sklon riječi. Danas nezamislivo, ali on je doslovno proučavao i iščitavao svaki tekst koji mu je bilo oblikovati i oplemeniti vizualnom kreacijom. Za njega nijedan tekst nije bio apstraktna, obična mrlja oko koje ili unutar koje valja smjestiti, rasporediti likovni ili slikovni znak. Stvaralaca poput njega više nema. Znao je, svojim autorskim rukopisom i potpisom, prepoznatljivo spojiti ljepotu i jednostavnost, riječ i sliku. Kroz Alfiove su ruke, um, duh i dušu, da nije možda patetično, dodao bih – i krvotok, prošli toliki rukopisi kasnije pretočeni u vrijedne knjige, izdanja koja će ostati poslije svih nas. Katalozi, časopisi, izložbe, monografije... Mnoga kapitalna izdanja, nezaboravni veliki projekti, postavi... i štošta nespomenuto nosi njegov potpis i prepoznatljiv kreativni pečat. Njegovo je pažljivo i strogo stručno oko zabilježilo, fiksiralo, zaustavilo za vječnost prizore koji se pamte i ostaju za generacije. Mogao bih nabrojiti i posvjedočiti rečeno na bezbroj primjera, surađujući s njim jako dugo, provodeći u njegovu studiju sate i dane od jutra do večeri, kao uostalom mnogi među nama, jednako na javnim mjestima, onima gdje se čovjek opušta uz kavu, pogotovo u dragoj nam „Cinderelli“, kao i u službenim, rad-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=