137 Helena PERIČIĆ O ŠOLJANU je o ironizaciji ostvarenoj pomoću, kroz ili na temelju intertekstualnosti. Premda jednostavne fabule i strukture, zbog svoje tematske i stilske specifičnosti Romanca, napisana u dva čina, bez sumnje predstavlja Šoljanovo najistaknutije dramsko djelo. Napominjem kako ću se ovdje zadržati – s obzirom na opsežnost problematike – samo na nekima, točnije na dvama od razmjerno brojnih mogućih instrumenata ironizacije (prema predodžbi autorice ovih redaka) koji se nàdaju u intertekstualnom prostoru motrene farse. Šoljana u toj drami„/---/ više ne zanimaju ni socijalni ni egzistencijalni problemi, zanima ga totalitet u kojem je moguće ostvariti ljubav i ekstazu“, piše o Romanci o tri ljubavi Branimir Donat.1 Kad bismo htjeli započeti raspravu na ovdje naslovljenu temu ab ovo ili, kolokvijalno rečeno,„od Sokrata“ i njegove eirȏnee, onda bismo – sudeći prema mišljenju nekih filozofa (poput Vladimira Jankélévitcha) – počeli doista od filozofa Sokrata, i to bi zacijelo bilo ispravno: krenuti od ključne figure koja je značenje riječi eirȏnea (u izvornom, negativnom značenju„hinjenja ignoriranja“ i„izrugivanja“) preusmjerila ka pozitivnom prizvuku kasnijega, tzv. modernoga značenja riječi ironija kao, kako nam je poznato (a na tragu klasičnoga retoričkog obrazloženja): „duhovite suprotnosti između prividno pozitivnog izraza i stvarno negativnoga stajališta koje se tako prikriva“.2 Neki su tumači Sokratovu ironiju nazvali kompleksnom, za razliku od jednostavne u kojoj je iskaz lažan; u kompleksnoj je pak iskaz u jednome smislu istinit, a u drugome lažan. Sokratovo slavno Znam da ništa ne znam, drugim riječima: poricanje znanja, navođeno je često kao tipičan oblik njegove ironije. Otuda je, čini se, moguće povući usporedbu sa Šoljanovom kompleksnom ironijom kao postmodernističkim obilježjem njegovih mnogih tekstova, pa i ovdje predmetnoga, svima nam poznate Romance o tri ljubavi, u kojoj se poricanje odvija u odnosu na navodnu svetost i nedodirljivost književnih autoriteta – bilo u literarno-strukturalnom odnosno tematskom smislu, ili pak na razini citatnoj, aluzivnoj itd., a koji su svi usidreni u građi odabranoga „posuđenog“ književnoga teksta. Ironija/ironizacija u komunikaciji zapravo je tek naizgled banalno zbijanje šale: no, kako piše Vladimir Jankélévitch3 u knjizi Ironija, ironičar se (paradoksalno mož1 Branimir Donat, Bogatstvo vrta: Studija o književnom djelu Antuna Šoljana, Durieux etc., Zagreb, 1993., str. 151. 2 ...u značenju„duhovite suprotnosti između prividno pozitivnog izraza i stvarno negativnoga stajališta koje se tako prikriva (npr. izražavanje u superlativu o nečemu što se smatra ništavnim); prikriveno ismijavanje pri kojem se govori upravo obratno od onoga što se želi iskazati“; https:// www.enciklopedija.hr/clanak/ironija, (10/04/24.). 3 Vladimir Jankélévitch [ʒɑ̃kelevitʃ] (1903. – 1985), francuski filozof i muzikolog.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=