165 Sibila PETLEVSKI O ŠOLJANU prenosi kritiku mehanički shvaćena modernizma sa samog teksta na područje njegova društvenog postojanja. Za pjesnički opus Antuna Šoljana karakteristična je poetska gesta dijaloškog sučeljavanja pojedinca sa suvremenošću. Šoljanova modernost uspostavlja se i izvan shematskog popunjavanja modernih obrazaca poetskog izričaja (o čemu je polemizirao Zuppa) i izvan takve ideološke borbe koja bi svoju prethodnicu do te mjere negirala da je čak ne bi ni uzimala u obzir (usp. Petlevski, 1998.: 287-288). Kako devedesetih godina, kad sam se sustavnije bavila Šoljanovom poetikom, tako i danas – mislim da je dijalog između subjekta i njegova vanjskog (geografskog ili povijesnog) okružja, prisutan u svakoj Šoljanovoj pjesmi, taj koji se uporno iskazuje kao temeljni način strukturiranja Šoljanove autorske poetike u cjelini. Taj dijalog se u svojoj tvorbenoj ulozi prenosi s pjesme na sve žanrove kojih se taj autor poduhvatio, a Šoljanovo viđenje književnog života odražava istu potrebu dijalogiziranja s prethodnicom. Govoreći o pjesnicima iskustva egzistencije, Zvonimir Mrkonjić, u razdiobi Suvremenog hrvatskog pjesništva iz 1971. godine, Šoljanovoj generaciji pripisuje „spontani antidogmatizam“ koji uzima dogmu u obzir dok bi po njegovu mišljenju „prava suprotnost“ – bila sloboda književnog stvaralaštva koja bi se ostvarivala izvan suprotstavljanja i dijalogiziranja. Međutim, ako generacijski čin odustajanju zaista dokazuje vlastitu opterećenost onim od čega se odustaje, tada upravo Šoljanovo djelo najbolje pokazuje koliko je snažna bila potreba dijaloga za poetiku te generacije. Ipak, ono po čemu se Šoljanovo iskustvo zbilje izdvaja, način je na koji on tematizira odnos subjekta i kulturne niše. Dok dijalog subjekta s njegovim zbiljskim (bilo povijesnim ili zemljopisnim) okružjem u većini Šoljanovih pjesama služi kao kompozicijska okosnica, a unutrašnje se definira bez usporedbe s vanjskim, dotle ta percepcija identiteta, koja je istovremeno percepcija razlike, egzistira i na drugoj, vrlo udaljenoj razini. Razina je to s koje se vidi položaj individualnog talenta prema novíni i tradiciji, a gdje vrijedi paradoks da što je pisac kozmopolitskiji to će s više jasnoće vidjeti svoju ulogu u nacionalnoj književnosti. Objektivni korelativ za egzistencijalističko viđenje svijeta u Šoljanovoj poeziji često je slika kazališta gdje se ljudski život osjeća kao skitnja „kazalištem između činova“. Zbilja kao potencijalna uporišna točka zapravo je slabo mjesto, pa ako se subjekt definira iz iskustva zbilje, tada je njegov oslonac na klimavim nogama. Šoljan se oduševljava intertekstualnim igrarijma: na primjer, u pjesmi „Gartlic za čas kratiti“ od F. K Frankopana preuzima mješavinu galanterije i lascivnosti u izričaju, a vrt kao metaforu ženstva proširuje na metaforu književna djela pa se, spominjući oca, zapravo obraća svojim književnim uzorima. (usp. Petlevski, 1998.: 291). Domeni zbilje (kao doživljenog) suprotstavlja se domena fikcije (kao ispripovijedanog pre-pričanog, drugotnog).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=