74 PROZA I POEZIJA Mladen JURČIĆ radnje, a sve je to, dakako, bilo začinjeno odgovarajućom ideologijom, za čije su prenošenje „autore“ takvih djela pomno programirali. Ti su roboti,„umjetna čudovišta“, kako su ih neki nazivali, sad proizvodili i knjige, i to kao na „pokretnoj traci“ nekadašnjih tvornica, jer mogli su brže i bolje od ljudi smišljati puke zaplete i nestvarne, ali dinamične pustolovine, a u svoja djela unosili su besprijekoran, točno proračunat ritam. Sve je to zaokupljalo nezahtjevne kupce takvih „djela“, u kojima, međutim, nije bilo pravih osjećaja, pa čak ni pokušaja istinski značajnih, izvornih prikaza bogate ljudske unutrašnjosti ili doista ljudskih problema, što ih roboti nisu poznavali ni razumjeli, kao što nije bilo ni raščlanjivanja ljudskog položaja u takvome svijetu, jer umjetni „stvaratelji“ za takva pitanja nisu ni najmanje marili. Njihova su se djela sastojala od prilično plitkih, pomno izvedenih, ali ispraznih konstrukcija,„sagrađenih“ od klišeja, od isforsiranih, u biti uvijek sličnih situacija i svega onoga što su u njih uprogramirali. No te su se knjige tako dobro prodavale (često je bilo i vrlo unosnih „uspješnica“) da su izdavači postupno prestali primati ponude autora od krvi i mesa, jer više gotovo nikoga nisu zanimala mozganja o ljudskim problemima, o žaru i komešanjima isključivo ljudske unutrašnjosti i o onome što su nekoć držali najdubljim pitanjima i težnjama „duše“. U knjigama su sad svi tražili ispraznu dinamičnost, banalne ili posve nevjerojatne zaplete, nemilosrdno pojednostavljivanje i uklanjanje svega što bi na bilo koji način „nepotrebno umaralo“ i „zbunjivalo“ publiku ili bi čitatelja navodilo na razmišljanja o nepoćudnim,„zastarjelim“ temama. Mogli bismo se pitati koliko i najsavršeniji „inteligentni“ strojevi imaju „duha“. No imaju li ga uopće i ljudi? Je li ono što nazivamo „duh“, kao i onaj iritantan, ponekad tankoćutan, uporan i previše zahtjevan senzibilitet, zapravo samo suvišan teret naših bića, usred uznemirujućih, često očajnih, no uzaludnih komešanja pitanja bez odgovora? Jesu li to zapravo staze koje ne vode nikakvu istinskom, spasonosnom cilju, nego samo usamljenosti, u kojoj vise u zrakopraznom prostoru naših zabluda, tako da, paradoksalno, na kraju i sam čovjek postaje nalik neuspjelu pokusu nekih robotskih bića da stvore „umjetnu inteligenciju“? Ipak, Marko nikad nije mogao ni do polovice dočitati nijednu od te silne množine knjiga što su ih napisali „strojevi“, koji su istinski nadarene ljude ostavili bez posla, a autore bez mogućnosti objavljivanja svojih djela, kako god zanimljiva ona bila. No te su dublje, maštovitije i osjećajnije, potpuno ljudske značajke i izričaje ionako sve češće proglašavali destruktivnima, previše depresivnima i zato štetnima. Književnici od krvi i mesa postali su posve beskorisni, čak i nepoželjni anakronizmi, zajedno sa svim svojim razmišljanjima. K tome, izdavači svoje „umjetne“ pisce više nisu morali plaćati, a od neumornih strojeva mogli su za vrlo kratko vrijeme dobiti nova djela, što je bila besprimjerna pogodnost.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=