20 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO zijalac. Dakle, u tom osjetljivom razdoblju od 13. do 18. godine, u tom najljepšem dobu mladosti, je li, kad zapravo sazrijevate, vi još nemate nikakvo političko niti bilo kakvo opredjeljenje o svijetu, nemate, vi ste još jedna tabula rasa koja samo prima utiske. Zato ja nisam tada ništa znao ni negativno ni pozitivno, s predznakom dakle, o tom svijetu, ali sam kao i većina ljudi imao velike oči i velike uši, i gledao sam i vidio sve što se događa. Vrlo je zanimljivo, to znanost, medicina nikad nije riješila, kako nastaje ljudska misao, to vam nijedan doktor ne može objasniti. Sve je objašnjeno, i kako nastaje sluh u uhu, i kako slika u oku, ali kako misao u mozgu nastaje, to znanstveno još nije utvrđeno. Zašto to spominjem? Zato što je vrlo zanimljivo kako se dogodilo da je prošlo gotovo trideset godina od tih događaja dok nisam napisao taj prvi roman. I to se mnogi ljudi čude i mnogi ljudi misle da je to istog trenutka, je li, ti si vidio taj egzodus, vidio si tu nevolju, taj bijeg Talijana i Hrvata iz Rijeke, te kolone, te stare automobile..., tu tragediju, a kako nisi odmah pisao? Ne, prošlo je punih trideset godina. Ja sam bio napisao, to je vrlo zanimljivo, jednu pripovijetku, i negdje oko 1970., 1971. godine objavio u zagrebačkom „Kolu“, koja se zvala „Bijeg“, gdje se govorilo o jednom čovjeku koji s Kantride riječke, koja tad nije bila kao današnja, nije bilo stadiona, onog pomoćnog, nego je to bila ribarska lučica u kojoj smo se mi kupali kao djeca, i otamo je jedan čovjek sa sandolinom prebjegao u Italiju. Vi znate da se u to doba za prebjezima u Italiju pucalo, potapalo brodove, ginulo na kopnu i to je bila igra sa životom i smrti, tu nije bilo šale. I taj čovjek je lijepo uzeo sandolinu, pobjegao je preko u Italiju i nakon par dana talijanski radio je javio, a to je doba hladnog rata, kako je taj i taj čovjek, svi smo ga znali jer smo bili njegovi susjedi na Kantridi, dobio nagradu koju je prošlog stoljeća utemeljio jedan Talijan za onoga koji u najmanjem plovilu preplovi Jadran. To je sjajno. Ja sam tu novelicu napisao, objavio u „Kolu“ i nakon toga nekoliko mojih kolega, među njima Igor Zidić, govorim vam ime i prezime, nije nikakva tajna, koji je bio urednik„Kola“, rekao mi je, a to je sve bilo prije sloma Hrvatskoga proljeća, negdje 1970. godine,„... Pa stari moj, odakle, gdje si ti izmislio tu priču?“. Rekao sam,„Igore moj, pa nije izmišljeno“, ja sam sasvim bezazleno rekao – „ma imam ti ja tih priča koliko hoćeš“. A on meni veli „...Pa odakle ti to?“. Ja rekoh,„Igore, pa to je tako bilo, tamo gdje sam ja bio, to ti je tako bilo... Istra, Rijeka Pula... isto, isto.“ A on kaže,„...Pa šta o tom ne napišeš roman?“. Evo, vidite, prošlo je petnaest godina opet poslije toga i ja sam napisao „Vježbanje života“. Naravno, poslije velikog uspjeha „Vježbanja života“, koji je zaista i mene iznenadio jer su to bile vrlo teške godine u kojima se o nama nije čak ni smjelo pisati, jer to je bilo ono zaleđenje poslije Hrvatskoga proljeća, kad sam ja opet morao pobjeći iz Rijeke i tako dalje, dakle taj veliki uspjeh potakao me da i ono što je još ostalo od tog sjećanja napravim u drugom romanu i da s ta dva romana zaokružim tu Jadransku duologiju, a to su „Vježbanje života“ i „Berenikina kosa“, koji
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=