196 NOVI PRIJEVODI Maria Grazia CALANDRONE Maria Grazia Calandrone rođena je u Milanu (1964.), usvojeno je dijete nakon tragičnoga gubitka roditelja sicilijanskoga podrijetla. Majka je dvoje djece i upravo su intimni svijet i osobni odnosi čest izvor nadahnuća za njezinu poeziju i prozu. Pisanje je za Calandrone oduvijek bilo strast, a prvo ostvarenje, zbirka pjesama Illustrazioni (Ilustracije), objavila je 1994. godine i odmah osvojila nagradu Eugenio Montale za neobjavljeno djelo. Pjesmama i prozom istražuju povijesne i društvene teme, tragajući za moralom, odgovornošću i suosjećanjem. Isprepliće osobno i kolektivno, od refleksija o povijesnim tragedijama do intimnih iskustava ljubavi i gubitka. Među najvažnijim pjesničkim naslovima su: Pietra di paragone (Mjerilo, 1998.), posvećena ocu Giacomu Calandroneu, La scimmia randagia (Lutajuća majmunica, 2003.), posvećena sinu Arturu i nagrađena s Premio Pasolini Opera Prima, te Serie fossile (Fosilni niz, 2015.), koja je osvojila nagrade Achille Marazza i Tassoni te je bila u finalu nagrade Viareggio. Kasnija djela poput Il bene morale (Moralno dobro, 2017.) i Giardino della gioia (Vrt radosti, 2019.) tematiziraju radost, suosjećanje i ljepotu svijeta, potvrđujući autoričinu sposobnost spajanja osobnoga i univerzalnog u lirsku prozu. U prozi se ističu L’infinito mélo (Beskrajni mélo, 2011.), pseudoroman koji kroz autobiografske i mitske motive rekonstruira život i tragične događaje iz vlastite obitelji, te Splendi come vita (Sjaji kao život, 2021.), posvećeno majci Ioni. Roman Dove non mi hai portata (Gdje me nisi odvela, 2022.) istražuje život biološke majke, a knjiga je ušla u finale Premio Strega 2023., dok Magnifico e tremendo stava l’amore (Veličanstvena i strašna bijaše ljubav, 2024.) poetično rekonstruira poznati talijanski pravni slučaj. Calandrone aktivno surađuje s medijima: piše za Il Manifesto, Corriere della Sera, Sette, Alfabeta2 i Doppiozero, a od 2010. g. vodi kulturne programe na Rai Radio 3 te surađuje s Rai 1 i Rai 3. Za glumicu Soniju Bergamasco napisala je monologe La scimmia bianca dei miracoli i Pochi avvenimenti, felicità assoluta (Bijela majmunica čuda; Nekoliko događaja, apsolutna sreća). Nadahnuće pronalazi i u japanskoj kulturi, Chopinovoj glazbi te mističnim tekstovima, poput onih sv. Terezije Avilske. U djelima istražuje ljubav, radost, etiku, sjećanja na povijesne i osobne tragedije te suosjećanje s drugima. Za rad je primila brojne nagrade, uključujući – Premio Pasolini, Premio Napoli, Premio Dessì, Premio Europa, Premio Tassoni... i Premio Strega (finalistica 2023.). Aktivna je na društveno-kulturnom polju, nastupa u školama, bolnicama, zatvorima... Djela su joj prevedena na dvadesetak jezika. O poetici: Calandrone je među najistaknutijim predstavnicama rimskoga naraštaja suvremenih talijanskih pjesnikinja koje su, odbacujući tradicionalni lirizam, otvorile poeziju prema drugim umjetnostima – fotografiji, glazbi, kazališti i videu – stvarajući višeglasnu i mnogoliku formu izraza. U njezinu se pjesničkome glasu prepoznaju tragovi prethodnica poput Amalije Rosselli (1930. – 1996.) i Viviane Lamarque (1900. – 1982.), ali tu je i vlastiti rukopis koji povezuje vizionarsku metaforiku s antipoetskim, gotovo tehničkim jezikom. Poezija za nju nije samo estetski čin, već dokaz postojanja duše, sredstvo iscjeljenja i otpora dehumaniziranu svijetu. U njezinim stihovima susreću se četiri elementa – voda, zemlja, zrak i vatra – koji, prožeti osobnim i kolektivnim mitom, oblikuju prostor između boli i spasenja. Voda, nositeljica traume i sjećanja, i vatra, znak strasti i preobrazbe, utjelovljuju ritam njezina poetskog svijeta. Autoričin jezik,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=