27 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO nihejska, nego naprosto mora biti, kako ste prije rekli, u bojama, ne više crno i bijelo, nego u bojama. Što znači da književnik u svojim djelima, kod stvaranja svoga djela, nikad nije sam, uvijek je sa svojim likovima. Pa da, čujte, to je... Rekao sam da znanost nije otkrila kako nastaje misao, ali to kako nastaje umjetničko djelo, to je jedan tako prekrasan... Znate, meni je Joža Horvat jednom bio rekao neke stvari koje su mi ostale u sjećanju i ima u tome čudesnih stvari. Na primjer, reći ću vam samo jedan detalj. Veliki Richard Wagner je jednu glazbenu temu zapisao i stavio je u džep; trideset godina kasnije uzeo ju je i vratio na mjesto gdje je ona trebala doći. Dakle, pogledajte taj akumulator, što se zove umjetnik, kako funkcionira u rasponu od trideset godina. Tako i pisac, tako i slikar, tako vjerojatno i filozofi, ne znam, mi skupljamo te slike, imamo te nekakve akumulatore u sebi, neke antene koje onda to pomalo, pomalo talože, talože, talože i filtriraju, i u jednom trenutku se to onda slaže i dolazi do nekakve slike. To je sad nastanak djela, vjerojatno svaki umjetnik ima neki svoj sistem rada, ali očito je to taloženje i to filtriranje potrebno kod svakoga da bi se onda jednom osobitom i osobenom metodologijom u samom poslu došlo do rezultata. Ali kako to zapravo nastaje, ja ne znam. Reći ću vam jedan detalj, Wagnera sam rekao iz velikog svijeta, a sad ću vam reći iz moga malog svijeta. Trebala su mi tri mjeseca da shvatim da su u „Berenikinoj kosi“ ona dvojica braće, koji na početku romana započinju cijelu priču dolaskom u naše vode iz talijanskog dijela Jadrana, da su braća, oni su kod mene postojali kao Nicola i Tullo. Mjesecima sam vodio priču, nisam znao što su oni jedan drugome, imao sam ih u mašti, da tako sada školski kažem, vidio sam ih, pratio sam ih na njihovim putovanjima, meni se već počela priča slagati u glavi, ta lijepa prekrasna priča, i tek mi je nakon tri mjeseca sinulo – pa to su braća, oni su rođena braća, dakle pogledajte kako je dug proces nekih stvari koje čitatelj nikada neće saznati. Da ovo sad nisam rekao, netko poslije ovog razgovora uzme taj roman u ruke i počne čitati, on kad pročita, njemu je otprve jasno da su oni braća jer sam napisao da su braća, ali meni je trebalo tri mjeseca da shvatim da su oni braća. Vidite, to su neki detalji koji su čudesni u našem poslu i koji taj posao čine silno zanimljivim i zapravo vrlo mukotrpnim. Je li vam se ikad dogodilo pišući, u onom drugom, recimo „normalnom“ dijelu života, kada odete popiti kavu između dva pisanja, da razmišljate na način na koji razmišlja vaš lik u djelu koje nastaje? Da, znate, često... Predrag Matvejević mi je jednom rekao da se on zna buditi po 22-23 puta, buditi pazite 23 puta noću da bi zapisao neke rečenice. On nije beletrist, on je čovjek eseja, čovjek znanstvene rečenice, ali možete misliti onda koliko ta svijest koja u nama radi muči nekoga tko stvara priču i kome onda najedanput ti
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=