66 PROZA I POEZIJA Tomislav RIBIĆ Pozdravljam brodove zavidnim pogledom. Bacam kamenčić u vodu pa tonem za njim. Bijele se jutra iznad pučine kao bijeli stolnjaci u vrtu restorana. Male konobarice rastežu tendu. Grudi im se uzdižu. Znoj na licu, makijato na usni, sol u plućima. Ruke mi položene nisko među nogama. O, zavedi me da mi stopala ne traže druge pute. Bacila si udicu i uvukla se u me kao puž u kućicu. Duge su ulice čekanja. Kratke su udice sreće. 15. Slušali smo muziku s ljetne terase, šutjeli u tami bora. Barka je ušla u luku. Rasplinula si se u jutarnjoj izmaglici. Sanjati tebe je grijeh. Leute moj, osta si sam napušten brod...1 Vala ti magare kući poći! Vala tristo kilometara po kiši hoditi! Vala se ženiti! Nećeš vala sam ostariti? E, ve ka si sam ka napušten brod vala nešto činiti! – ljuti se na me stara gazdarica Gašpa. Ostao sam ponovno sam jednog ljeta poslije izleta na rt Sunion u sjeni Posejdonova hrama dok su me zavađale nimfe, mladolike ljepotice, starije od hrama. (Ponavljanje je usud nedoraslih mladića.) 20. Izgradili su kuće na obali, potegnuli asfaltne crte i zasadili svjetiljke umjesto palmi, porušili kamena skloništa samoće, sravnili obalu, raznijeli suhozid. Ostavili su otoke u daljini da s njih u jasnim noćima dopire svjetlost te male crvene iskre drugih svjetova. Naše plaže nema, ni drveća, ni kamenja. Još nas samo nebo očekuje u sezoni koja će potrajati kraće od prošle. 1 Pjesma Leute moj: autor teksta i glazbe Toma Bebić, izvođač Toma Bebić, Splitski festival 1972.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=