167 Sibila PETLEVSKI O ŠOLJANU nja:„Što je ljubav? Što se događa kada se dijelimo? Što je to kada nas iscrpljuje život? Koje su to moralne dvojbe koje se u licima događaju?“ Problem je u tome što je u toj Šoljanovoj drami jedina iscrpljenost na koju se s humorom referira ona erotskoga tipa. Danju se iscrpljuju ljuvene fraze, a noću dolazi do zamora materijala; iscrpljuje se muški tjelesni kapacitet za žudnju, a ljubavni zamak postaje zatvor koji sprječava mogućnost promjene. „Otkrivali smo kompleksnost odnosa lica“ – piše glumac-teoretičar (usp. Kuzmičić, 2022.). Redatelj je glumcima dodijelio zadatak razvijanja komične situacije, ali potraga za psihologijom gdje je nema prijeti „tragedijom“: smrću dramskog autora na kazališnoj sceni. Obavljena je vrijedna priprava za rad na predstavi: proučavanje versifikacijskih obilježja Šoljanova stiha s posebnom pozornošću posvećenom rimama, mjestima opkoračenja, zatim lociranje persiflaži podvrgnutih mjesta citata i žanrovskih referenci (trubaduri, Roman o ruži, Shakespeare, Baudelaire; Cervantes, Lorca, Mažuranić), uz proučavanje „povijesno političkih okolnosti unutar konteksta križarskih ratova“. Samo što je takva priprava gotovo potpuno nepotrebna i čak kontraproduktivna ako se iznevjeri Šoljanov pedagoški cilj, a taj je da se gledatelje intertekstualnim podrivanjem izliječi od uživljavanja u iluziju života. S redateljske i glumačke pozicije bi se samo antimimetizmom moglo dobro odgovoriti na takav izazov, ali taj put dosad nikad nije iskušan. Ista pedagoška svrha prisutna je u svim žanrovima koje Šoljan piše pa njegove pjesme ne vuku snagu iz lirske poetičnosti nego iz implicitnog dijaloga kao odnosa vanjskog i unutrašnjeg – subjekta i kulturne niše. Šoljanova poezija ima dramaturšku okosnicu u implicitnom dijalogu i žanrovskoj navigaciji po moru kulturnih referenci. Njegova poezija razvija svoja pitanja na tradiciji „mediteranskoga humanizma“ kakav je u svoju poetiku ugradio Camus, ali, na primjer, i Gabriel Audisio, da bi potom Šoljan maritimnu metaforiku proširio u alegoriju putovanja. Iz toga proširenja u alegoriju funkcionira i „brod“ iz drame Dobre vijesti, gospo koja je, za razliku od Romance o tri ljubavi, doista poetična u naivnoj filozofičnosti. Ta dramska alegorija o putovanjima, koja se „nasljeđuju s koljena na koljeno“, zapravo govori o prijenosu pjesme (kao jezične umjetnine) kroz vrijeme i zastaje na istome mjestu gdje je prije zastala Kosorova Nepobjediva lađa. Šoljanova modernost je, paradoksalno, ostvariva samo u dijalogu s tradicijom. Dramski anakronizam i tradicionalizam Romance o tri ljubavi različit je od tipa anakronizma kojega prepoznajemo u komadu Dobre vijesti, gospo. Oba su izazovna na svoj način, ali taj izazov dosad nije bio scenski prepoznat. Ne bih se složila ni s mišljenjima da je Romanca o tri ljubavi sljednica meterlinkovske i klodelovske simbolističke dramaturgije, pa ni poetske drame Eliota, Lorce i
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=