76 PROZA I POEZIJA Mladen JURČIĆ ših života, koji se, u svojoj složenosti, možda doista odvijaju u nekoliko usporednih dimenzija, kako tvrde neki znanstvenici, pa ondje postojimo posve u skladu s našim najdubljim težnjama, s napokon ostvarenim, ispunjenim mogućnostima, u našoj istinskoj, najprimjerenijoj nam stvarnosti. Možda danas upravo područje fantastike najbolje zrcali traženja u našim unutarnjim dubinama koje polako blijede i povlače se pred bezbojnom jednoličnosti. Možda nas upravo fantastika podsjeća na moguće prostrane svjetove koji spavaju ili su već zamrli u nama. U maglovitu sivilu izmiču nam važne tajne, pa i cijeli unutarnji svjetovi, no ipak još uvijek volimo ono što je daleko, nepoznato, nedosegnuto. Neke od nas još pokreće i izjeda čežnja za onim što je uvijek iza sljedećeg modrog obzora, pomislio je, a te nam se daljine obraćaju, dozivajući nas našim pravim, tajnim, pustolovnim imenima. Marko je ponekad pomišljao da smo možda i mi, duboko u biću, fantastična stvorenja koja, zarobljena u hladnoj, neodgovarajućoj stvarnosti, sanjaju daleko nam pripadnije svjetove, u kakve bismo mogli prisnije i sa zahvalnošću uroniti, jer temelj im je u našoj čeznutljivoj čuvstvenosti. Osjećamo da bi u takvim svjetovima konačno bilo vrijedno živjeti, a nikakva ih „umjetna inteligencija“ nikad neće moći dohvatiti. No danas su i knjige većine ljudskih pisaca daleko od zalaženja u bilo kakvu dojmljivu, uzbudljivu tajnu, tužno je pomislio. Često se doimaju jednako isforsirano, beznačajno i plitko kao i robotska „književna djela“, pa zahtjevnijem, umnijem čitatelju nisu u stanju prenijeti ništa važno, a kamoli ukazati na bolne rane doba. Imao je dojam da ubrzo više neće ni biti pisaca od krvi i mesa, jer posve će izumrijeti, a možda nikome neće nedostajati. Ali nije li i knjiga kakvoj je Marko težio zapravo uzaludna? Hoće li je u skoroj budućnosti još itko čitati, jer posve su zamrli prijemljivost i nužni senzibilitet mogućih čitatelja, koji bi mu bili nalik i za koje zapravo piše? Ubrzo možda više nikoga neće zanimati teme kojima se on uporno i žarko bavi. Stajao je pokraj prozora i gledao u noć, pitajući se jesu li onaj dugogodišnji trud i pomno brušenje svoje umjetnosti, kao i svi pokušaji silazaka u unutrašnjost bića, gdje je, kao u dubokom, nesigurnom rudniku, tražio rijetke izričaje dovoljno vrijedne da ih iznese na svjetlo dana – je li sve to zapravo bilo uzaludno, pa će se napokon ugasiti, nestati u samoći i anonimnosti? Hoće li netko od posljednjih čitatelja uopće otvoriti njegovu posljednju knjigu, a kamoli je čitati i mariti za nju? Osjećaj usamljenosti tako ga je prožeo da se stresao. Bila je to samoća tjeskobnoga umjetnika i (nadiđenoga?) ljudskog bića, ali nekako je slutio da ta sveprožimajuća samotnost nije samo u njemu, nego i u noći oko njega i u cijelome svijetu, koji je podrhtavao na rubu svenazočne nesigurnosti. Premda je još bilo vrlo mračno, ubrzo će početi svitati. Inače mu je rano jutro bilo najdraže i najplodnije doba dana, no sad se pitao hoće li se ikad više istinski razdaniti.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=