158 O ŠOLJANU Sibila PETLEVSKI nasljeđa strane, arapske kulture, ali zahvaljujući uglazbljenju, zadobila je novu nišu razumijevanja u hrvatskoj sredini i pokazala nevjerojatni potencijal Šoljanova intelektualizma da stekne popularnost gotovo pučkoga tipa. Kao što je Romanca o tri ljubavi – drama o ljubavnom odnosu tri žanra (o čemu ću pisati nekoliko odlomaka dalje u ovome radu), tako je i Gazela ljubavna pjesma o gazeli kao žanru lirske pjesme, ali neka mi oproste svi bezrezervni ljubitelji spomenute Šoljanove drame – ista intelektualistička dosjetka slabije funkcionira u dramaturškom nego u pjesničkom polju realizacije. Šoljan je umjetnik riječi, a ne situacija, iako čitavim njegovim opusom dominira ista proto-dramaturška sila koja uspostavlja vječni implicitni dijalog između subjekta i njegova vanjskog (geografskog ili povijesnog, dakako i kulturnog) miljea. Kao što sam već ustvrdila u davno objavljenim tekstovima o Šoljanovu pjesništvu – donekle i na simpoziju Šoljanovi dani održanom 2023. godine – objektivni korelativ za egzistencijalističko viđenje svijeta u njegovoj poeziji je slika teatra gdje se ljudski život osjeća kao skitnja „kazalištem između činova“. To je zalog dramskog u poetskom, ali i poetskog u dramskom jer je jezična umjetnina dramaturški naizgled nefunkcionalna – ona skiće, a ne usmjerava se kako bi situaciju gurala naprijed prividom uzročno-posljedičnih veza. Šoljan je toj poetskoj energiji dramaturgije krajolika, svojevrsne landscape dramaturgije (da se poslužim terminom povezanim s promišljanjima Gertude Stein), znao pridati dramski potencijal – otkriti događajnost riječi kao takve. Po tome je bio postmoderni pisac. Trebamo li se danas uopće pitati„odakle ta gazela na intertekstualnoj stazi Šoljanova djela“? To je dakako, dvostruka, možda čak višestruka zapitanost, a odnosi se prije svega na dvojbu oko statusa intertekstualnosti kakva je činila Šoljana uzoritim postmodernim piscem danas, u recentnom trenutku našega pisanja i promišljanja književnosti. Tu se nameće i potpitanje: je li u suvremenoj književnosti dvadeset i prvoga stoljeća intertekstualni postupak (vezan uz promjene tehnološki ostvarivih intermedijalnih mogućnosti) možda drugačijeg tipa nego što je bio prije, i smatra li se recepcijski uopće čitljivim, pa samim time i zanimljivim za današnje čitatelje? Tu valja postaviti još jedno potpitanje: može li se taj postupak (konkretno u odnosu na ghazal kao poetsku formu preuzetu u europski kulturni krug iz arapske kulturne baštine) smatrati „poželjnim“ u kontekstu postkolonijalnih kulturnih studija? Sve nabrojeno spada u prvi tip zapitanosti – koje je mjesto gazele danas? Drugi tip zapitanosti odnosi se na otkrivanje načina na koji je jedna gazela ušla u Šoljanov poetski svijet i u njegov osobni rimarij uključen u skup versifikacijskih formi kao oblika u koji se skladište dijeljena tradicijska sjećanja, te kako gazela posreduje i kakvim nam otkriva poetski, intelektualni i emocionalni odnos Šoljana prema kolektivnim,„stvarnim“ i „lažnim“ sjećanjima književne tradicije zapadnoga kruga?
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=