162 O ŠOLJANU Sibila PETLEVSKI iz arhiva „Marco Polo“ zbirke Rossi, došla sam do zaključka koji je i ovdje primjenjiv. Vizualizacija u starim kartama i drevnim geografskim knjigama često je u bliskoj vezi s ikonografijom, čak i kad neka pomorska karta zadržava funkcionalnost. Danas jedva da je moguće percipirati stari kartografski„teren“ drukčije nego kao teren iskliznuća, pomično polje odnosa u ljudskoj geografiji, vremeplov povijesnih i aktualnih dinamika u tijeku kojega se (zbog stalnog re-mapiranja zemljopisne karte iz davnih vremena) pomiče tlo pod nogama suvremenog kartografa. Suvremeni istraživač je na taj način prinuđen na pogled„izvana“ u prostor kulturne starine čiju egzotičnu drugost više nije moguće u potpunosti rekonstruirati bez pustolovine re-imaginiranja. Ali to ne može proći nekažnjeno: čitanje iz drevne karte – barem na jednoj razini – tjera na upisivanje osobnog imaginarija u nepotpuna mjesta, u nepostojeći komadić papira nagrižen zubom vremena ili, čak banalno, zubom štakora, na kojem je zauvijek izgubljen dio riječi iz komentara izvornog kartografa, ime ili toponim. Može to biti mjesto nedoumice nastalo pri susretu suvremenog kartografa s pojmom koji je netko iz jedne stare kulture krivo upamtio na osnovi pojma iz druge, daleke kulture. Slično se događa i kod re-mapiranja puta drevnih i za nas zapadnjake egzotičnih pjesničkih oblika poput gazele. Zašto to spominjem? Stoga što se nama danas„oči gazele iz Usfana“ doimaju kao nešto nestvarno, kao oči prikaze iz sna. Štoviše, kretanje gazele kao kulturološkog miraža (mislim tu na kulturološki nestabilnu sliku inače jednog vrlo precizno definiranog metričkog oblika) – to kretanje ostvaruje se na stazi na kojoj je gazelu istinski moguće vidjeti samo kao fatamorganu ili oniričku sliku koja uvijek postoji unutar nekih granica. Odmah se nameću granice kulturnog kruga sanjača, jungovski bazen slika kolektivno nesvjesnog koje se prepoznaje kao pripadan ili nepripadan kulturnom nasljeđu iz kojeg je sanjač-pjesnik potekao. Gazela je biće iz Šoljanovih „ljepših snova“. Međutim, trebamo uzeti u obzir i granice izvornog poetskog miljea iz kojeg pjesnički oblik i žanr potječe, a to je krajolik iz kojeg je izvorna gazela odlutala u književnost zapadnoga kruga. Ne treba zaboraviti ni na physis sanjača – tijelom omeđen prostor – poprište zbivanja na kojem se odvija linija radnje u dramaturgiji sanjanja. Mogla bih to elaborirati na primjerima dramaturgije sanjanja u Vedama i Ramajani, kod Platona ili u indonezijskom plemenu Senai koje kultivira tehnike lucidnog sanjanja kao model za sigurnije iskušavanje problema kakvi se mogu pojaviti u svakodnevici njihova života. Ali nema za to ovdje potrebe. Arapski, pred-islamski oblik gazele graciozno korača Šoljanovim pejsažem postmoderne imaginacije. Šoljanovo snoliko susretište s fatamorganom gazele trebalo bi se dogoditi u prostoru trošnog, bolesnog tijela kao u „potleušici“ i „truloj ljusci“. Za njegovu pjesmugazelu bitan je koncept tijela kao poligona za igre s granicama: lirski subjekt se boji da neće shvatiti što znači ljupki zov gazele u ovom strašnom vremenu, da će mu pobje-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=