118 O ŠOLJANU Jelena LUŽINA Komentiram, s razlogom, „razglednicu“ za Romancu o tri ljubavi: na reversu – naime onoj „zadnjoj“ iliti informativnoj strani razglednice – ispisani su svi podaci o predstavi. Igrali su je sami kapitalci: Drago Krča (Kapelan), Boris Buzančić (Vitez), Miljenka Androić (Službenica) i Mira Furlan (Gospa). Režirao je Tomislav Radić, scenograf je bio Drago Turina, kostimografkinja Ika Škomrlj, skladatelj scenske glazbe Arsen Dedić... Upozoravam na avers: naime, na autograf partiture Dedićeve scenske glazbe, ispisan skladateljevom rukom. Uzgred: na aversu „razglednice“ za predstavu Tarampesta&Mototor kočoperi se, s razlogom, autentična naljepnica s boce glasovitog škotskoga viskija „Cutty Sark“. Medij je poruka, vele semiotičari. * Svakako, najizvođenije i najrespektivnije Šoljanove drame bile su i ostale upravo one tri„amblematske“, sve tri pisane s velikim ambicijama i, recimo tako, namijenjene velikim scenama i velikim/moćnim ansamblima: Dioklecijanova palača – Romanca o tri ljubavi – Bard. Takvima su se i potvrdile: naime, njihove su praizvedbe uprizorene na scenama„najvažnijih“ kazališta toga vremena (Teatar &td, zagrebački HNK), u režiji ponajboljih/velikih redatelja: Vladimira Gerića (Dioklecijanova palača) i Tomislava Radića (Romanca o tri ljubavi, Bard). Barda, posljednju i najveću/najdulju Šoljanovu dramu (ako govorimo o količini teksta), prvi sam put gledala u zagrebačkom Hrvatskome narodnom kazalištu, koncem 1986. ili (najkasnije) početkom 1987. godine.„Tvrdi“, klasično šoljanovski duktus ove drame, nesumnjivo prilježniji („bliži“) Camusovim i Sartreovim„filozofskim dramama“/„dramama ideja“ kakve je, uostalom, u mladosti pisao i sam Šoljan, u Barda je – međutim – unesen namjerno. Čak i „strogo namjerno“. Tendenciozno. Ustvari, provokativno i cinično. Dominantni temati/toposi Barda su: a) takozvana visoka politika i moć (takozvana državna moć) i b) takozvana umjetnost (ustvari „umjetnička sloboda“). Obje kategorije navodno su lukrativne, ali u Šoljana su zapravo fantasmi, oni o kakvima je pisao Pirandello. Drama zapravo„ekvilibrira“ između tih dviju fikcija – Politika vs. Umjetnost – a pritom još i uporno sugerira kako ni jednoj od tih fikcija ne treba vjerovati: ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled, ništa nije točno, osobito ne pouzdano, istinito još manje. Da, država je tamo-neka karipska, mnogootočka, zove se Costa Mala, ali zacijelo ima dugu obalu i dosta otoka i otočića; Costamalci hedonistički uživaju u vlastitoj samovažnosti, uglavnom se bave intrigama, koterijom, visokim ciljevima i, dakako, umjetnostima. Eventulana sličnost s nekim drugim samovažnim costamalama (s dugim obalama i mnogim otocima) uvjerljivo je neslučajna.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=