62 PROZA I POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ dić tkanine. Stojim, smijem se i plačem u njega: je li ovo kraj gdje leptiri dobre vibre nastavljaju ples u vječnosti? MOJA ULICA, KOJA EKIPA? Dolaze, dolaze, dolaze... Okuće se itekako, a neki odmah ureduju, sikću, sa sekundantima podrepašima domaćim. Zamalo Vukovar & Knin u jednome. Prije rata. FEJK URBANI NOIR Da se moglo birati... U sivilu fasada što se ljušte kao stara koža, među ruinama do danas, vrijeme rasuto i ljudi koji grad ne osjećaju. Leži na moru, da – na vonjavoj obali mitova, laži i samoobmana. Hrđa na Otoku Jedine Ulike i hrđa u čovjeku. Površnost, obećanja, improvizacije, iste teme s djeda na unuka. Ovdje more je baš voda, ne more, već stajaćica ni u kakvom odnosu sa svime uokolo. Ili je grad stajaćica usred žive vode. Na isto dođe. Pula se otvara strancu i zatvara svome, u dahu. Jedvagrad u kojem stoljeća i mileniji gomilaju teret besmisla, gdje vrijeme hrče unatrag. Ludilo juga ispremiješalo uloge, a dim zaborava uvukao se u sve što bijaše još jučer. Nema vrtloga niti se prozračuje, samo zagušljiv sloj na sloj promašaja. Ovdje se roditi kao biti izručen slijepoj ulici mentaliteta koji je nemoguće sažeto objasniti, gdje su i mentalni pastiri mudriji od likova što danas ne vladaju ni sobom. Kad netko i zabljesne, zubi mržnje smjesta bljesnu oštri i zlokobni, ostavljajući za sobom prazninu još dublju. Graditelji glavom bez obzira pronađu ili izgrade nov si dom, koji je tamo gdje si primljen i dobrodošao, a ne isprazni agresivac na umornim ulicama. Ovdje pak sve je mitsko, kultno, sve haj, cukreno i kul. Svako jučer bolje no danas, sve prolazi i unazad vuče, svaka šuša s autoritetom za podmazivanje u džepu. Hranidbeni lanac od politike do ideologije i ukrug. U rasponu ribarskih mreža za duše: od nepropusnih za sve drukčije, pametnih i inteligentnih mriža 21. stoljeća, do propusnih u svim smjerovima, onih od debelih gnjilih konopa ispletenih još u srednjem vijeku, koji bijaše sunčan i veselo preplanuo prema ovomu danas. Kvazifilmski i nazovirokerski vašar svaštarenja i omraza raznih, antologijski nered na hrpi, to je naš rodni Jedvagrad. Prijatelji, jesmo li i mi potrošili jezgru svrhe i smisla? Ili samo promašili doba, kad već ono nije nas? A vratiti se, kasno je. Ni holivudski vremenski strojevi nisu savršeni.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=