140 O ŠOLJANU Helena PERIČIĆ Dalje, Peti tumači kako se ironijsko razaranje u Šoljanovim dramama odigrava u trima formama govorenja: 1. unutar govora jednoga lica; 2. u dijalogu dvaju ili više lica; 3. promišljanjem odnosa napisanog teksta i pretpostavljenog konteksta.10 Ovdje ćemo se, međutim, nastojati usredotočiti na posljednju, treću ironijsku destrukciju, koja se ostvaruje u odnosu napisanoga teksta i njegova konteksta, a to ćemo protumačiti pomoću instrumentata korištenja forme/strukture/žanra te korištenjem stiha u vlastitu (Šoljanovu) izrazu odnosno u odnosu (autora Šoljana) prema stihu uopće. * * * Romanca o tri ljubavi ne samo da zauzima istaknuto, već bi se moglo kazati da ima i povlašteno mjesto u kontekstu cjelokupnoga dramskog opusa Antuna Šoljana. Praizvedbu je doživjela već 1976. na sceni Teatra ITD u režiji Tomislava Radića, a objavljena je iduće 1977. godine u časopisu Forum.11 Iznimnost Romance o tri ljubavi promatrane u kontekstu drugih Šoljanovih dramskih djela, ali i hrvatske dramatike u sedamdesetim godinama XX. stoljeća uopće, očituje se među ostalim i u činjenici što je riječ o njegovu jedinom dramskom djelu u cijelosti napisanom u stihu, i to u vrijeme kada je stih u hrvatskoj dramskoj književnosti bio prilično zapostavljen odnosno rijedak. S druge strane, Šoljan se, pišući taj dramski tekst, odmaknuo i u idejno-tematskom smislu ne samo od svoga dotadanjeg dramskog rada već i od glavne struje u hrvatskoj dramskoj književnosti sedamdesetih (i osamdesetih) godina koja je tematski bila obuzeta prije svega društveno-političkim temama. Ukratko, Šoljan je svojom Romancom o tri ljubavi potpuno iznenadio i zatekao kako svoje suvremenike tako i prve recenzente i kritičare, o čemu zorno svjedoče i prve kritičke reakcije, nazivajući taj tekst igrokazom ili dramoletom. Od tada pa sve do danas ta, kako je neki opisuju,„neobična”, a neki „jedna od njegovih najboljih drama”12, često zaokuplja pažnju ne samo domaćih književnih povjesničara ili teatrologa već i kazališnih djelatnika, ponajviše redatelja. Inače, Boris Senker u svojoj Hrestomatiji novije hrvatske književnosti II. dio (2001.) izrijekom navodi kako je ova drama„iznimka i anakronizam u dramskom dijelu književnog opusa Antuna Šoljana, a jednako tako i u hrvatskoj dramskoj književnosti 10 Ibidem. 11 Usp. Ana Lederer, „Dramski tekstovi Antuna Šoljana“, u: Književna kritika o Antunu Šoljanu (1956.-1998.), prir. B. Donat,„Dora Krupićeva“, Zagreb, 1989., str. 329-342. Op. cit., str. 339. 12 Ibidem.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=