146 O ŠOLJANU Helena PERIČIĆ Već je, dakle, u samom definiranju žanra prisutno autorovo nastojanje osporavanja pa tako i ironiziranja same kanonizirane književno-oblikovne kategorije; za tu – kako je on nazivlje – farsu autor piše da potječe iz XVII. stoljeća te je pripisuje Pierreu de Brantȏmeu: riječ je o Les vies des dames illustress27; ona je – tvrdi u uvodnom pojašnjenju autor Šoljan – „smještena sasvim površno u vrijeme križarskih ratova“, što bi značilo u srednjovjekovlje, no naš dramatičar ne nudi preciznijega vremenskoga određenja. Uostalom, sama forma farse zapravo je karakteristični srednjovjekovni komediografski žanr. Brojna su generička određenja Šoljanova teksta, ističe Gospić Županović: prema nekima on je „ljubavna drama učenoga pjesnika“28, farsa koja izmiče zakonitostima žanra, poetska drama, kombinacija poetskog i simboličkog kazališta29, burleskna komedija, sentimentalna drama, pseudopovijesna ljubavna drama, pastiš ili čak svojevrsni križanac romanse i romance (A. Gospić Županović).30 Već osnovnim, a zapravo oksimoronskim nazivanjem teksta „sentimentalnom farsom“ Šoljan je usmjerio način njegova iščitavanja. U Romanci se ipak mogu uočiti i neki osnovni gradbeni elementi posve tradicionalnoga tipa farse: u fabularni temelj ugrađena je anegdota. Uzvišeno se u jeziku sučeljava s trivijalnim pa i lascivnim. Samo su četiri lika, i to tipizirana, zastupljena u komadu: Gospa (u dobi od oko dvadeset pet godina) i nešto mlađa Službenica, te Vitez, Gospin vršnjak, i Kapelan, koji je od njih stariji dvadesetak godina (a koji za sebe tvrdi da je starac). Jednostavna priča kreće od dva ženska lika: udane Gospe, koja se svome mužu prije njegova odlaska u križarski rat zavjetovala na vjernost, i Službenice; obje se istodobno zaljubljuju u Viteza koji neočekivano posjećuje njihov dvorac. Gospinu krepost ključem pojasa nevinosti čuva Kapelan koji ujedno vodi brigu i o njihovu ružičnjaku kojemu, tvrdi 27 Riječ je o zbirci ljubavnih anegdota (Životi galantnih dama) objavljenih u Brantȏmeovoj knjizi Uspomena (Memoires de Messire Pierre de Bourdeille, 1665.-66.). 28 Senker, Hrestomatija..., str. 220-221. 29 Usp. Helena Peričić,„Isprepletanje igre/svečanosti u Šoljanovoj Romanci o tri ljubavi“, Dani hvarskog kazališta (Igra i svečanost u hrvatskoj književnosti i kazalištu), ur. N. Batušić et al., HAZU – Književni krug, Zagreb – Split, 31, 2005., str. 406-415. 30 „Romansa se tumači kao ‘knjiga na narodnom jeziku’, tekst koji odražava napetosti ‘pučkog’ i ‘aristokratskog’. Premda je riječ o ‘uglađenoj’ tematici, jezik na kojem je žanr bio pisan mogao je biti svima razumljiv. U kasnom XVII. stoljeću naziv romansa upotrebljava se vrlo općenito za označavanje većih fikcijskih djela čija naracija i karakteristike nalikuju viteškim pričama i izbjegavaju realizam ostatka tadašnje prozne fikcije. Romanca pak u srednjemu vijeku, kada doista označava popularnu književnost pisanu na narodnim jezicima,„od 15. stoljeća nadalje posebno se upotrebljava i razumijeva te ističe i kao sve prepoznatljiviji, preoblikovani oblik španjolske ljubavne lirike, odnosno zasebne pjesničke vrste pučkoga porijekla, spjevane u osmercima, na koju se i znatno kasnije, primjerice u 20. stoljeću, umjetnički naslanja i Federico García Lorca.“ (Ana Gospić Županović, op. cit., str. 97).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=