15 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO sa 124 broda, što je također bila, čini mi se, inicijativa Društva hrvatskih književnika. Doduše, to su još bila ta vremena, danas je nešto sasvim drukčije. Vidite, spominjete jedan divan, prekrasan primjer – blokade Dubrovnika, koju smo mi poslije 88 dana čemera i jada u Dubrovniku probili. To je bila ideja gospođe Branke Šeparović, gospođe Mirjane Rakela s našega Radija i Televizije, i onda sam se ja kao treći pridružio toj ideji uvukavši umjetnički svijet u cijeli taj pothvat. One su imale ideju, ja sam je onda obogatio jednim umjetničkim konvojem koji se večer prije odlaska u Dubrovnik u Splitu pretvorio zapravo u vrhunski politički konvoj jer su tu večer u Splitu na brod došli predsjednik Vlade Gregurić, predsjednik tadašnje Jugoslavije Mesić, koji je u to doba još bio predsjednik Predsjedništva SFRJ, i od tog trenutka se taj naš konvoj, koji je krenuo kao konvoj građana dobre volje, zapravo vrlo hrabrih ljudi jer su nas mogli potopiti da su htjeli, a i htjeli su, pretvorio u vrhunsku političku manifestaciju, koja je u Dubrovnik, kažem poslije 88 dana, donijela svjetlo, donijela ljude, donijela je kontakt u jedan grad koji je već potpuno bio raspadnut od bijede i mraka, tame i gladi, od neimaštine, bez lijekova, bez struje, nosili smo im baterije, nosili smo im svijeće; baterije za radio, a svijeće za rasvjetu. Dakle, donijeli smo im zaista anđeoske osmijehe i poklone, a sve je zapravo bilo sa suzama – u ovom ratu, uz ono što smo obilazili bojišnice, a prošli smo ih gotovo sve, od Vinkovaca, Nuštra, Osijeka, zaista kad je grmjelo bili smo tamo, pa do naših kolega iz Splita koji su bili na Lastovu i Visu dok je još bila jugovojska tamo. Pisci su učinili sve. Da još i to kažem – odajući počast dvojici preminulih naših kolega, mi smo i dva života položili u ovom ratu: to je Željko Sabol koji je izvršio samoubojstvo jer je ostavio napisano da ukoliko još samo jedna granata padne na Hrvatsku, da će se ubiti, a nažalost palo ih je na milijune i on se zaista ubio, prerezao je žile u Zagrebu i umro, i drugi je kolega Milišić, koji je nota bene srpskog roda, i bio je naš krasan, divan pjesnik i prijatelj, kolega, njega su ubili sa srpskog broda u dubrovačkoj luci, on je imao kuću iznad hotela „Imperial“, iznad vile hotela „Imperiala“, i on je bio u kuhinji u trenutku kad su Srbi pucali i ubili su vlastitog sunarodnjaka koji je bio naš pjesnik. Eto, položili smo i dva života na oltar domovine, ali vjerujte mi, ovo nije fraza, bude li trebalo, a pisci su vrlo, vrlo osjetljiva čeljad, i ne dao Bog potrebe, još ćemo jedanput proći sve, i bez obzira na to tko je u kojoj stranci, ili nije ni u kojoj, radi se ipak o jednom domovinskom osjećaju koji pisci posebno osjećaju jer nasljeđuju jezik koji je najveće blago koje jedan narod ima. (glazba)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=