136 Helena PERIČIĆ, Zadar INTERTEKSTUALNOST KAO SREDSTVO IRONIZACIJE U ŠOLJANOVOJ ROMANCI O TRI LJUBAVI (STRUKTURA I STIH) U tumačenju Šoljanova poznatoga dvočinskog dramskog teksta Romanca o tri ljubavi (1976.), „sentimentalne farse“ (kako je nazivlje autor Šoljan), autorica se fokusira na dva instrumenta (među ostalim instrumentima zastupljenima u motrenom tekstu) kojima se ostvaruje ironizacija odnosno ironični učinak: s jedne strane – na formu/strukturu, tj. na žanr teksta kao ironizacijski modul, te na drugoj strani – na ulogu stiha i njegov ovdje dvojaki potencijal: prvo, kao stih u svrhu metametričnosti, a drugo, na stih kao opći tradicionalni književnostvaralački oblik, tj. način organizacije književnoga teksta koji ima biti izložen ironijskom obrušavanju. U oba slučaja (forma/ struktura/žanr odnosno stih) razvidno je potkopavanje autoriteta formativnih platformi književnoga djela te tradicije književnoga stvaralaštva uopće; oni se dadu (postmodernistički) „detronizirati“ na način koji zapravo predstavlja destrukciju odnosno ironijsko razaranje onoga što je autoru Šoljanu (paradoksalno) zapravo od ključne važnosti, a to su struktura i stih. Poeta ludens, poeta doctus Budući da su čak tri izlaganja na ovogodišnjim (2024., op. ur.) Šoljanovim danima u Rovinju posvećena intertekstualnosti zastupljenoj u opusu našega predmetnog autora, i to u njegovoj sentimentalnoj farsi Romanca o tri ljubavi (što je donekle razumljivo, s obzirom na to da je riječ o njegovu najpopularnijem i najprikazivanijem dramskom djelu), moje polazište bit će u onomu što je vjerojatno jedna od najistaknutijih značenjskih atribucija u Šoljanovu cjelokupnom opusu kao i stvaralaštvu onih koji su djelovali uz njega (poput Ivana Slamniga) ili ga slijedeći. Dakle, riječ (foto: Dražen Družetić)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=