151 Helena PERIČIĆ O ŠOLJANU lističkog teatra Mauricea Maeterlincka. Možemo tu dodati i upliv Paula Clodela, Ėmilea Verhaerena te pjesničkog teatra (Eliot, Lorca), ali i neoromantičarskog kazališta (Rostand). Općenito, moguće je zaključiti da je ovdje riječ o sprezi simbolističkoga i pjesničkoga teatra. Koncept statične drame očito je dijelom rezultat Maeterlinckova utjecaja te slijeđenja simbolističkoga kazališta. Stoga su razumljive Šoljanove aluzije na njegovu dramu „Plava ptica“ (poglavito putem učestaloga spominjanja ptice u samom tekstu Romance). Primjerice: VITEZ: U visoko nebo večernje Uzdigla se tamnomodra ptica.48 Budući da je potpomognut rekvizitima simbolističkog kazališta: svjetlom, bojom i glazbom, dakle efektima „koji lakše obilaze naš racio i ostvaruju direktniju komunikaciju sa iracionalnim u nama” (Selenić)49, u simbolističkom teatru riječi su zapostavljene. Međutim, unatoč tomu što su u Šoljanovoj drami svi simbolistički dramski rekviziti zastupljeni, u tom tekstu riječi nisu zanemarene. Upravo suprotno: ne samo da je verbalna strana djela naglašena, već je sam govor – na tragu teze o postizanju ironijskoga učinka kroz intertekstualno – izrazito virtuozan, ironičan i lucidan, smješten u stih i povremenu rimu. šta čiji su najzanimljiviji predstavnici, i danas najpoticajniji, bili Maeterlinck, Aleksandar Blok i Hugo von Hofmannsthal“ (B. Donat, Bogatstvo vrta: Studija o književnom djelu Antuna Šoljana, Durieux et al., Zagreb, 1993., str. 151.) 48 Šoljan, op. cit., str. 233. 49 Slobodan Selenić, Dramski pravci XX veka, Beograd, Umetnička akademija u Beogradu, 1971., str. 144.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=