141 Helena PERIČIĆ O ŠOLJANU sedamdesetih godina”, upravo zbog spomenute činjenice da je djelo u cijelosti napisano u stihu.13 Valja međutim napomenuti kako u sedamdesetima Šoljan nije bio jedini autor koji je dramske tekstove pisao u stihu; u tom kontekstu nezaobilazan je i njegov najbliži suradnik Ivan Slamnig koji neke svoje radiodrame već tada dijelom (ili u cijelosti) piše u stihu14 (Ivan Slamnig još u pedesetim i šezdesetim godinama piše radiodrame u stihu; primjerice Cezario koja evocira elizabetinsko doba te Carev urar koja se referira na srednjovjekovlje); Kušan piše svoju Svarhu od slobode (1971.) mješavinom stiha i proze, a u osamdesetima prošloga stoljeća pojavit će se sa stihovanom radiodramom i Luko Paljetak. Taj niz nerijetko pseudopovijesnih ili metapovijesnih dramskih tekstova napisanih u stihu moguće je nastaviti i Senkerovim dramskim tekstovima poput Prikazanja kreposna života, junačkih djela i blage smrti te uznesenja u povijest Pobjednice Judit (2002.)15 * * * Kako je rečeno, moguće su uistinu različito aspektirane analize ovdje motrenoga teksta, pa i kad je riječ o intertekstualnosti i putem nje pro(iz)vedenoj ironizaciji. Prisjetimo se, međutim, elementarnih informacija o pojmu intertekstualnosti: ona je među ostalim poznata kao postupak upućivanja na vlastiti tekst, u kojemu upravo detronizacija posuđenoga teksta u tzv. postmodernističkom nastojanju podrivanja ili razbijanja autoriteta predteksta dovodi do toga da predtekst gubi ulogu književnoga subjekta (i autoriteta) i zapravo postaje objektom unutar novonastaloga. Tekst koji je posuđen postaje otuda novom građom s referencijalnom funkcijom. Teoretičarka Linda Hutcheon tvrdi da: 13 B. Senker, Hrestomatija novije hrvatske drame II. dio (1941-1995), Disput, Zagreb, 2001., str. 219. 14 Početkom pedesetih godina prošloga stoljeća došlo je do razdvajanja na modernističkoj, mladoj književnoj fronti. Pa se Slamnig i Šoljan (u društvu još s Tomičićem i Gotovcem) udaljavaju od časopisa „Krugovi“ i pokreću časopis „Međutim” (izašla su samo dva broja). Suprotstavljajući se „Krugovima”, zalažu se za radikalnije suvremene kriterije ili pak za veću morfološku inovativnost. Uz polemičke tonove tu su i važni prilozi u časopisu Međutim: afirmativne „Misli o nacionalnoj tradiciji“ te esej „Materijal iz tradicije: Matija Divković“; ovaj potonji zapravo je prava studija o kolokvijalnosti i nekonvencionalnosti stila nabožnoga bosanskog autora iz XVII. stoljeća. Parabole i epizode iz baroknih vremena ponuđeni su kao primjeri „tvrdokuhane” proze. Premda su tekst o Divkoviću pisali zajedno Slamnig i Šoljan, na liniji interpretacije i prevrednovanja prethodećih slojeva hrvatske pismenosti i stihotvorbe, upravo će Slamnig sam izgraditi cjelovit kritičko-estetski sustav. Usp. https://www.matica.hr/media/knjige/izabrana-djela-1292/pdf/ljetopis-i-izabranabibliografija-ivana-slamniga.pdf (autor teksta T. M. /Tonko Maroević/, str. 46). 15 U: Boris Senker, Tri glavosjeka, Disput, Zagreb, 2004., str. 7-50.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=