96 OGLED Mihael SOBOLEVSKI mjeseca 2.780 članova posudilo je 14.513 knjiga. U istome izvješću Šimić iznosi i pokazatelje o drugim knjižnicama Radničke komore u pokrajini. Tako je knjižnica Ispostave Radničke komore u Osijeku imala knjižni fond od 2.128 knjiga i 180 članova, u Brodu na Savi 824 knjige, a u Karlovcu svega 138 knjiga. U vrijeme najaktivnije djelatnosti Radničke komore, kao i osobno Stanislava Šimića na promicanju kulturne i prosvjetne djelatnosti među radništvom, nacistička Njemačka, fašistička Italija i njihovi saveznici napali su Kraljevinu Jugoslaviju. Jugoslavija je doživjela brzi ratni slom, a uz pomoć i suglasnost Njemačke i Italije proglašena je Nezavisna Država Hrvatska (NDH). Vlast je u njoj, pod patronatom navedenih sila, preuzeo ustaški pokret pod vodstvom Ante Pavelića. Još za vrijeme trajanja rata, 8. travnja 1941., Uprava Radničke komore obavijestila je putem tiska da se do daljnjega obustavlja rad knjižnice i čitaonice, a njezini se članovi pozivaju da vrate posuđene knjige. Takvo je stanje potrajalo sve do 19. lipnja 1941. kada je ponovno otpočela s radom. Prije svega treba ukazati na to što se sve događalo unutar Radničke komore, posebno među njenim zaposlenicima i u rukovodstvu, a osobito u Kulturnom i prosvjetnom odjelu. Već dan po proglašenju NDH, tj. 11. travnja 1941., izbačen je s posla s tzv.„starim činovnicima“ upravitelj knjižnice i ujedno Kulturno-prosvjetnog odjela Radničke komore dr. Mirko Kus-Nikolajev. Nije mu omogućena ni službena primopredaje knjižnice drugoj osobi. Vlada NDH postavila je povjerenika u Radničkoj komori, Vjekoslava Blaškova1, poglavnog pobočnika Doglavničkog vijeća. Najvjerojatnije je povjerenikom postao 12. svibnja 1941., a bez njegova odobrenja nije se mogla realizirati niti jedna programska aktivnost ili novčana isplata. Otpušteni su svi zaposlenici u Kulturnom i prosvjetnom odjelu Radničke komore, s izuzetkom Stanislava Šimića, jer ga se očito nije smatralo „nepoćudnim.“ 1 Rođen je 1911. godine u Šibeniku. Pripadao je desnome krilu HSS-a. Nakon proglašenja NDH, pristupio je ustaškom pokretu. Poglavnik A. Pavelić imenovao ga je poglavnim pobočnikom u Doglavničkom vijeću i za povjerenika u Radničkoj komori u Zagrebu, a tu je funkciju obnašao do kraja NDH. Ujedno je bio povjerenikom HRS-a koji je 1942. godine pristupio ustaškome pokretu. Bio je osoba od posebnog Pavelićeva povjerenja, pa je tako bio članom poglavnikova izaslanstva koje je 18. rujna 1944. posjetilo A. Hitlera u „Vučjoj jazbini“ u Rastenburgu i tom prigodom predstavljen kao „hrvatski radnički voda“. U svibnju 1945. godine uspio je pobjeći u Austriju gdje je boravio u ilegalnosti u raznim mjestima, sve dok 27. listopada 1947. od saveznog policijskog ravnateljstva u Salzburgu nije dobio privremeno dopuštenje boravka pod imenom Josef Stampar. Pod lažnim imenom i prezimenom legalizirao je boravak u mjestu Itzlingu 21. siječnja 1948. Nedugo nakon toga pridružio se skupini ustaša koji su, pod vodstvom Ljube Miloša i Božidara Kavrana, a pod simboličkim nazivom „akcija 10. travnja“, planirali vratiti se u Hrvatsku i podignuti oružani ustanak. Pri tome ga je uhvatila „Služba državne bezbjednosti“ i pred Vrhovnim sudom Narodne Republike Hrvatske u Zagrebu osuđen je na smrtnu kaznu te pogubljen.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=