69 Tomislav RIBIĆ PROZA I POEZIJA kad bi... u malo vremena dovoljnog za dvije cigarete i dugačak gutljaj kave. Maštali smo o kadi ispunjenoj morem. Uspaljena ždrijela gutala su nam dane, noći, ljubio sam ti gležnjeve, leđa. Napete bradavice popele bi ti se u vis, čvrste poput tvrđave. Letjeli smo iznad obale na čistim plahtama kojima smo brisali znoj sa čela. U predasima pričala bi svoje snove i lovila komarce koji su te opsjedali češće od mene. 41. Uzgajaš me kao da sam otporna biljka i ostavljaš na suncu; puštaš vjetar da me zalijeva solju. Rekla si: na otoku nema djece, bilja; u odsutnosti kiše žeđ se guši u grlu bunara; kamenčići su igračke, starci ih ostavljaju na suncu pa uvečer njihovom toplinom griju dlanove; šutiš, kao da imaš kamen u oku; a vrijeme ljušti moju sliku s tvojih očiju. 45. Život ukrcavaju na brod pošto su ga ubrali ne dopustivši mu da sazrije, pa zrije putem lomeći valove tamnih oceana smrti. Stavljaju ga danju na led da duže traje. Ispružio sam se i zijevao za stolom u konobi. Fjaka. Gledao sam djevojku kako udiše nikotin zdravim plućima. Osjetio sam ga u sebi i zaželio da nam se spoje pluća u simbiozi dima. Pluća se nisu dala prevariti. Niti spojiti. Mekana su tijela žena; poput ljekovitog blata na ninskoj plaži. 49. Prolaze pejzaži pored nas; rijeka, drveće, trava, trag bicikla u prašini, mrtva priroda. Ljudi zaustavljeni u svom postojanju ne daskaju se na valovima. Boje se morskih pasa, ne plivaju, sjede onako jaki i iber tetovirani na terasi seoske krčme s pet, šest boca pive ispred sebe. Mrtva priroda. Turisti trče u sportskoj opremi otokom, u podne. To zovu rekreacijom. Sirena kola hitne pomoći zavija ritmom trap muzike.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=