54 PROZA I POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ Pula više nije nego što jest. Ili: tijelo grada sjenka je, zvuk i miris, ruka, krik i šapat, sapunica vremena koja ništa ne ispire. Ružnoća s krpicama šarenih iznenađenja između. Grad slučaj i slučajno na moru. Brodova nema, ali kao da nikad nisu otišli: uplove ti kroz zidove, isplove iz albuma generacija tolikih država. Oči rijetkih šetača oči su slučajnika koji svjedoče samo tišinu što zaškripi praznim i već istrulim navozima na Otoku Jedine Masline. Ovdje sve je kultno, mitsko i legendarno od jutra do navečer. Sutradan sve ispočetka: obožavanje osvajača kao nijednog svoga. Nemjesto i Jedvagrad dišu sporo kroz svaku kišnu kap koja pada kao ruka mrtvog ratnika. Podići će mu spomenik, tamo za stoljeće-dva, samo da na brzinu provjere je li bio naš. Usamljena kao da nije stvarna, san koji se iz sebe ne može probuditi jer se namjerno sanja samo u vlastitu odrazu. Ni kružno vrijeme, ako ga ima, ne pomaže joj: neće se sa sobom sresti ni suočiti. Ne, Pula ovakva i s ovakvima. Nikada.1 * MEĐU PSIMA TRANZICIJE – JA, TRAGAČ ZA SVOJIMA Pula je točka nagomilanih nesreća. (P. Matteacci, 17. st.) Moj seljački predak u građanskom odijelu: regulan za feštu, a takav i pred starinskim aparatom anonimna fotografa, pradjed mi Ivan Ive B. (1867. – 1948.), s brčinama do ušiju, prslučićem, bilonbilon košuljon, jaketon, džepnom uricom... Objektiv kamere strijelja pogledom; bit će fotka za službenu ispravu (na dva mjesta pečat: Municipio di Pola, moguće ranih 1920-ih). Iza lika mu dominira prašnjav zastor fotostudija, neutralna pozadina za serijska snimanja anonimna obrtnika. Ive je danas u grobu sa sinom, djedom mi Martinom, unukom, ocem mi Eugenom, Nenom, i bakom mi Laurom. Jednom sam, ponijevši im svježe cvijeće i paleći lumine, morao slušati priču pristale gospe u dobrim još godinama, koja mi sa šljunka oko groba njezinih, nakon suza, umah koketno dobacuje štoriju o ljubavnim zgodama svojih i mojih predaka. Nije mi to trebalo. Naime, gotovo da se davno orodismo! (Klasika o kurbirima i žrtvama, i obratno; rodno neutralno, dakako, iako moja svekolika nekorektnost sada pati.) Drugi je frajer pradjed Anton Tone S. O njemu: ...da je bija lip, ma liiip, i da je za njin uzad hodila vajk na par korki po Puli, kamo da su hodili na noge; oniput da su peljale oneee... karoce na letriku poli Đardini (vjerojatno pulski električni tramvaj, 1904. – 1934.); pak san ja kopala, a on unako liip, ma liiip, bi sidija pod čerišnjon i bi me gleda, pak je bija poša u Meriku delati, i za ča nan brižan donesti – je bila mižeri- * U ovoj (polu)programatskoj, i sličnima – uz (pre)obilje intimnoga i javnoga – do književna dojma stalo mi je koliko do lanjskoga snijega, mećave i zameta istovremeno (u Puli).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=