110 O ŠOLJANU Jelena LUŽINA Na tu se urbanu legendu vraćam samo zato jer je u nju, posredno i post factum, unekoliko bio upleten i Antun Šoljan. Naime, njegova farsa Dioklecijanova palača bila je nešto poput „post-posljednje“ profesionalne produkcije već upokojenog Istarskoga narodnog kazališta. Ta je predstava odigrana u listopadu 1972. godine, u izvedbi Posljednjih Mohikanaca otpisanoga glumačkog i tehničkog osoblja bivšega INK-a,„korporativno“ otpuštenoga nekoliko mjeseci ranije, naime na posljednji dan prethodne 1971. Kad je i sama Ciscuttijeva kazališna zgrada doslovno lokotirana i zamračena na dulje vrijeme. Približno dvadesetak godina. Desetak mjeseci kasnije, Šoljanova Dioklecijanova palača inscenirana je i odigarana u sportskoj dvoranici onodbnog (i danas pod tim imenom) Doma Braće Ribar, solidnog „multifunkcionalnog“ zdanja iz Mussolinijeva vremena, do danas dobrodržećeg i uglavnom solidno održavanog, što jest – jest. Ergo, u teatrografsko-povijesnom smislu, Šoljanova Dioklecijanova palača dogodila se kao nekakav romantični naslućaj eventualne mogućnosti pokretanja „novog“ profesionalnog kazališta. Feniks-predstava. Režirao ju je mladi Marijan Fruk, tada Juvančićev asistent na zagrebačkoj akademiji. Inscenacija je bila skromna („...štednja, moj Horacije...“), svedena na tek nekoliko mobilnih paravana,„našpananih“ bijelim platnom, od kojeg su, ako se dobro sjećam, bili sašiveni i kostimi. Dioklecijana je igrao Boris Lučić, moćan i rijetko markantan glumac koji je, nakon pulskoga sloma, bio više nego dobrodošao u dramski ansambl riječkog kazališta, gdje je i završio uspješnu karijeru. Pjevač je bio tankoćutni Ivo Erman, Žminjac, čedan i rijetko samozatajan glumac, Balotin štićenik i Črnjin paežan, jedan od članova-utemeljitelja Čakavskoga sabora, osoba koju je cijela Istra desetljećima poistovjećivala s mitskim Franinom: naime, u zavičajnoj emisiji pulskoga radija, iznimno slušanoj, Erman je godinama, svakog nedjeljnog jutra, govorio u Franinino ime. Dioklecijanova palača u Puli je odigrana svega nekoliko puta, najviše četiri-pet, možda i manje. Nisam posve sigurna, ali čini mi se da sam odgledala gotovo sve izvedbe. Da, nailazio je i Šoljan, vjerojatno iz Rovinja. Gledalaca je, po izvedbi, moglo biti pedesetak, možda i više, ali ne zbog interesa, već zato što ih je sportska dvoranica mogla primiti samo toliko. Trebalo je, naravno, mjesta i za izvedbeni prostor, scenografiju, glumce... Cinične/aluzivne dramske situacije Dioklecijanove palače pogađale su u samo„srce tame“ toga neveselog„postsedamdesetprvaškog“ pulskoga doba. Pula i Šoljan voljeli su se javno. Doduše – kratko.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=