179 Boris SENKER O ŠOLJANU ven, obojen ciglasto smeđe, s crnim filetima. Crvenosmeđa jedra smotana su mu na dugim, debelim, starinskim randama. Brod je prljav, izgreben, izubijan...“ (str. 69) – stari svjetioničar, oriđinal, na Mrtovnjaku, prigoda za sjajnu epizodnu ulogu; – mogla bi se u ovaj niz iz Drugih ljudi na Mjesecu uklopiti i novela Dobri čovjek s Kaprija, kojom je Šoljan lucidno najavio komercijalizaciju i dehumanizaciju što će ih turizam poput epidemije proširiti hrvatskom obalom i otocima – okomita vožnja kamerom, njezin let s otočke rive u visine s kojih pogled obuhvaća cijelu našu obalu; – mogao bi se među Angelove ne baš svagda uvjerljive priče, kao flashbackove, uvrstiti i Brod u boci sa svojom za film itekako atraktivnom a, malo slobodnije rečeno, metafizički utemeljenom promjenom„rakursa“: Angel, koji u nekom muzeju promatra maketu broda u boci, najedanput na njemu ugleda sićušne ljude u panici; barba, koji mu pripovijeda o svojem iskustvu oluje što ih je dognala do „kraja svijeta“, kroz proziran nebeski svod o koji se razbijaju valovi, vidi golemo Angelovo lice, lice Boga. 3. Grebeni: zagađenost mora, ronjenje i, napokon, nalazište, ali neuporabljivo jer teret se iz potonula antičkog broda stopio s dnom u okaminu. Niz atraktivnih kadrova podmorja. Zec ipak uspijeva izroniti nešto neodređeno – za ničim zadovoljna Angela to je bezvrijedna „vrčina“ (str. 93), za Zeca ona „ne samo da sve može biti, nego sve i jest“ – „bijeli dugovrati lekythos, kašanski krčag za vino, turski ibrik, urna iz Faenze, albarello iz Valencije“ (str. 95), a poslije je proglašava „alhambrom“, hispano-maurskom vazom:„Ima ih samo devet na svijetu. Ovo je posljednja, deseta“ (str. 97). Što god bio da bio, taj predmet skriven čvrstim, neprozirnim ovitkom što su ga more i povijest na njega nataložili, stvar je na kojoj se mogu tkati snovi; i Zec im se prepušta. 4. Saharun: prijenos (radijski, ali mogao bi se u nekom pretapanju zamijeniti i televizijskim) čovjekova spuštanja na Mjesec (20. srpnja 1969.). Dok prijenos traje, čuje se Angelovo pripovijedanje o bijegu iz Jugoslavije (mogući flashback), a Zec ima viziju, kao iz SF stripa Flash Gordon, o tome kako čovječanstvo u svemirskim brodovima napušta„globus“, traži neki bolji planet, a„mi ćemo ostati sami, nasukani na pijesku, s nekoliko krhotina pod nogama...“ (str. 111). I ta se vizija može sjajno vizualizirati, recimo kao stripovska animacija. Dvojica prijatelja zaključuju: „Vrijeme je da se vratimo kući.“ (str. 115) 5. Galiola: motor im se kvari, pokvarilo se i vrijeme, digla se bura i jedva se, veslajući, domognu otočića, hridi Galiola. Epizoda je u romanu ispripovijedana tako da se zaista doima poput scenarija za jednu od neizostavnih scena filmova plovidbe:
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=