107 Jelena LUŽINA, Skopje (Makedonija) DVA ZNAKOVITA DESETLJEĆA ŠOLJANOVE DRAMATIKE Šoljanova farsa Dioklecijanova palača bila je nešto poput „post-posljednje“ profesionalne produkcije već upokojenog Istarskoga narodnog kazališta. Ta je predstava odigrana u listopadu 1972. godine, u izvedbi Posljednjih Mohikanaca otpisanoga glumačkog i tehničkog osoblja bivšega INK-a, „korporativno“ otpuštenoga nekoliko mjeseci ranije, naime na posljednji dan prethodne 1971. Kad je i sama Ciscuttijeva kazališna zgrada doslovno lokotirana i zamračena na dulje vrijeme. Približno dvadesetak godina... Palača je inscenirana i odigarana u sportskoj dvorani onodbnog (i danas pod tim imenom) Doma Braće Ribar, solidnog „multifunkcionalnog“ zdanja iz Mussolinijeva vremena, do danas dobrodržećeg i uglavnom solidno održavanog, što jest – jest. Ergo, u teatrografsko-povijesnom smislu, Dioklecijanova palača dogodila se kao nekakav romantični naslućaj eventualne mogućnosti pokretanja „novog“ profesionalnog kazališta. Feniks-predstava. Pula i Šoljan voljeli su se javno. Doduše – kratko. U znaku velikih brojeva! Tako bi se, „odokativno“ i naizgled paušalno (impresionistički?), mogao determinirati gotovo cjelokupni/integralni autorski opus Antuna Šoljana: pjesnički, prevodilački, kritičarski, esejistički, urednički, pripovjedački, čak i romaneskni; od ukupno pet (ili, ipak, šest?) njegovih romana, ovisno o metodologiji brojenja/interpretacije, najmanje su tri-četiri antologijska. Kako, uopće, izbrojiti ili nabrajati Šoljanove glasovite priređivačke pothvate, u kojima je izabirao po stotinjak najljepših svjetskih bajki, pjesama i bog zna kojih sve ne književnih formata, umješno odabranih pod nadasve ozbiljnom egidom„najbolji dosad“. Ili nekako tako. Naime, godinama je Šoljan prilježno i nadasve kompetentno (izvor: glasistre.hr)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=