29 Nedjeljko FABRIO EKSKLUZIVNO u izboru imena Pirandella i Krleže. Ja se u ovom trenutku, jer ste me dakako zaskočili pitanjem, ne mogu sjetiti autora te studije, ali znam da u nas postoji studija koja ima u naslovu čak – sličnost ili identičnost izbora Pirandellovih i Krležinih likova, prema tome znanstvenici se i time bave, to je sada važno – ništa nije slučajno. Znate, opet jedan mali primjer iz mog opusa. Dugo sam vremena tražio ime za glavnu žensku junakinju mog prvog romana, za „Vježbanje života“. Tražio sam ime koje će biti žensko, koje mora biti„zatamnjeno“, koje mora biti ne odviše popularno, ne nikakva Marija, Ana ili slično, jedno ime koje mora biti malo tajanstveno, ali koje mora u sebi biti malo..., malo tamno, malo vući na nešto čak i zločesto. I tako je izbor pao na ime Mafalda. Ne znam koliko sam vas uvjerio ili nisam, ali točno znam zašto sam dugo i mučno tražio dok nisam našao to ime. U tom imenu našao sam to što sam htio. Ono je mračno, ono je dugo, ono je neobično, ono vuče malo na zločesto i takav je taj lik. Ali to je sad jedna već psiho-studija za koju bi bilo lijepo razgovarati s psihijatrima, ljudima koji se bave ljudskom psihom, mi smo samo umjetnici. Društvo hrvatskih književnika, P.E.N., Matica hrvatska Vratimo se Društvu hrvatskih književnika. Imate oko petsto članova. Imate u planu neke konkretnije zadaće, novi statut Društva... Da, mi prelazimo prvi put iz socrealističkog društvenog uređenja, koje je još ostalo okamenjeno, petrificirano u tim našim statutima. Ovih dana imamo sjednicu Predsjedništva gdje će skupina naših članova koji su po struci pravnici, jer mi u Društvu imamo sve... liječnike, skladatelje, arheologe, numizmatičare..., svašta imamo, uopće smo jedno veselo društvo, i unutar toga imamo naravno i pravnike koji su sad načinili jedan prijedlog Društva koji će biti izričito socijalno usmjeren. I mi sad prvi put iz ovog prirepka režima, što je nekada bilo Društvo, postajemo udruga umjetnika koja štiti svoja autorska i svoja građanska prava: pravo na honorare – da se jednom zauvijek sredi pitanje honorara, koliko taj naš nesretni posao vrijedi, koliko vrijedi kartica proze, koliko vrijedi stih, koliko vrijedi prijevodna rečenica, koliko vrijedi kartica drame, koliko vrijedi jedan naš nastup, koliko vrijedi, recimo, ovaj nastup na radiju gdje ja govorim dva sata, ili neki dan sam dva i po sata govorio za pripadnike njemačke nacionalne manjine u Osijeku, dva i po sata sam ih zabavljao, nisam naravno dobio honorar, nisam ga ni tražio. Mislim, koliko to vrijedi? I smije li se dopustiti da ljudi koji žive od toga zapravo gube radne dane, elan, i sve to skupa, u što su uložili cijeli život, jer mi smo u ovo uložili cijeli život, ne dobiju... Dakle, pravimo, prvo, jednu listu cjenika naših usluga, što imaju taksisti, što imaju zubari..., pa je bogme pravo da imaju i pisci. Drugo, što je još važnije, ili barem jednako važno pitanje naših članova, koji su stari, bolesni, nemoćni, siromašni, jadni, bijedni... Oni
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=