24 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO učimo. To nije istina. Povijest nas ničemu nije naučila, nego – što je povijest? Povijest je nesreća, povijest je smrt, povijest je jalovost, povijest je nevolja, povijest je zabluda. I ti moji junaci koji su obični ljudi..., i to je važno kazati, naša suvremena literatura i uopće svjetska literatura, prozna dakako, beletristika, o njoj je riječ, nema više u fokusu živote kraljeva, prinčeva, princeza, to je prošlo stoljeće, i još davnija stoljeća. Mi se bavimo običnim malim čovjekom i taj obični mali čovjek..., pogledajte tko su junaci mojih romana, to su činovnici, to su trgovci, to su putnici, to su kapetani malih brodskih veza preko Jadrana, to su obični mali ljudi. E pa kad taj mali čovjek, zahvaćen ludilom povijesti, pograbi nekakvu zastavu, koja je naravno uvijek izvjesne političke boje, i ne mogavši je nositi, on posrće, on pada pod njom i za sobom povlači u nesreću i svoju obitelj, i svoju širu zajednicu, i svoj narod, i zapravo jedan cijeli dio Europe odlazi u nepovrat. To je vjerojatno jedan od razloga zbog kojeg se sada ti romani prevode u svijetu i nagrađuju. Točno ste rekli to što sam ja večeras kazao u Pazinu. Vidite, moderna povijest, povijest modernog čovjeka, u nas, u našim krajevima – a našim krajevima smatram od Trsta, dakako ne Trst, da ne bi tko mislio da sam ja iredentist s ove strane, nego od grada u kojem je živjelo također i naših ljudi, dakle od Trsta pa sve do Boke kotorske, dakle cijeli taj naš dio, pretežito, s ovim dijelom ovdje Istre, Pule, Rijeke, kvarnerskih otoka, što je pozornica mojih romana – počinje, ušao je u povijest dolaskom Napoleona. Onih četiristo godina Venecije bilo je jedno razdoblje apovijesti, tu se ništa bitnoga nije u psihi ljudskoj događalo a da bi tog čovjeka toga vremena, koje je trajalo nota bene četiristo godina, ponukalo na nešto izuzetno, na neki prevrat, to su bila vrlo mirna vremena. Nas su u školama učili mnogim glupostima. Jedna od tih gluposti bila je da je Venecija bila ovakva i onakva, da je posjekla drva..., mislim, kaj god, kaj god! Ništa od toga nije točno. Venecija je bila jedna uredna pravna država, vrlo civilizirana, vrlo cestoredarstveno nastrojena, da tako kažem, znate, s lisnicom u ruci, koja je kažnjavala svaki manji prekršaj i tamo je kažnjavala svakoga tko se dirao u vlast. To uostalom čini svaka država. Tu joj se ne može ništa zamjeriti. Naši pisci zbog kojih mi kukamo, kukali su naravno iz svojih razloga, ali su dirali u vrhove venecijanske vlasti. To naravno nije dozvolila nijedna, pa čak ni naše kasnije, nijedna država to nije dozvolila. Prema tome, lijepo je nad njima kukati, ali da znamo točno što su oni radili. Sve ovo drugo događalo se mimo povijesti. E, povijest ulazi u naše krajeve dolaskom Napoleona, dolaskom njegovih maršala i generala koji ovdje vladaju i dekreti koje su oni, uime svoje vizije čovječanstva kao posljedice Francuske revolucije donijeli, izbezumili su, zaprepastili su, izludili su običnoga našeg čovjeka, jer radi se o našem običnom čovjeku, našem težaku, ribaru, seljaku s Krka, Primorja, Trsata, Rijeke, Istre, cijelog područja koje zovemo Ilirijom u povijesti. Reći ću samo jedan primjer. Listajući dokumente, našao sam jedan detalj. Dolaze Francuzi na Krk, naš čovjek stoljećima pošten, miran,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=