100 OGLED Mihael SOBOLEVSKI da popisi nisu uvijek bili bibliografski cjeloviti (od naslova knjige do mjesta i godine tiskanja ), zabrane su se odnosile na određeno djelo pojedinog autora ili pak općenito na njegovo cjelokupno književno ili znanstveno stvaralaštvo, bez obzira na nacionalnost autora, jezik i pismo kojim su knjige tiskane. Dakako, zabrane su se odnosile i na pojedine časopise sindikalnoga, znanstvenoga ili književnoga sadržaja, a bile su nepoćudne ustaškim vlastima. U ovome članku osvrnut ćemo se na pojedine činjenice vezane uz knjižnice Radničke komore i njenih ispostava. Koliko je„nepoćudnih knjiga“ bilo izlučeno iz knjižnice u Zagrebu nije moguće utvrditi, ali postoji podatak da su iz knjižnice ispostave u Osijeku isključene iz prometa i„bunkerirane“ 332 knjige, časopisi, zbornici i kalendari. Istaknut ćemo samo neke autore i njihova djela koja su bila isključena iz knjižnica Radničke komore i njezinih ispostava. Od hrvatskih pisaca najlošije su prošli Miroslav Krleža i August Cesarec, budući da su iz knjižnice Komore isključene sve njihove knjige. Ništa bolje nije bilo ni s nekim stranim piscima, naročito onima koji su u djelima kritizirali kapitalističko društvo, pisali o radničkoj i socijalnoj problematici, poput Émila Zole, Uptona Sinclaira, Jacka Londona i Maksima Gorkog. Dakako da su iz knjižnica odstranjeni svi radovi Friedricha Engelsa i Karla Marxa kao i brojnih drugih autora koji su pripadali komunističkom ili socijalističkom krugu ili pak pisali s gledišta antifašizma ili antiklerikalizma. Od povjesničara ili publicista koji su se bavili povijesnim temama iz hrvatske i srpske povijesti bile su iz knjižnica Radničke komore i njenih ispostava isključene knjige Josipa Horvata Ante Starčević, Milana Durmana Hrvatska seljačka buna 1573., a poglavito knjige povjesničara Vase Bogdanova: Ustanak Srba u Vojvodini i Mađarska revolucija 1848-1849., Nacionalni i socijalni sukobi Vojvođana i Mađara 1848-49. i Ante Starčević i hrvatska politika. Sve je ovo utjecalo na pojedine knjižnice i čitaonice, naročito u pokrajini, koje su oslabile u radu, a neke od njih još će samo formalno djelovati. Stanislav Šimić kao prosvjetni referent, a zatim upravitelj knjižnice Radničke komore, obavljao je i mnoge druge dužnosti – primjerice, skrbio je o povremenom izlaženju Vjesnika Radničke komore i časopisa Rad i društvo. Nakon uspostave NDH, u jesen 1941. nastavljeno je i s organiziranim posjetima radnika kazališnim predstavama i uspostavljena suradnja s Hrvatskim narodnim kazalištem. Za radnike u Zagrebu bili su priređivani glazbeni koncerti, a jedan je održan u Dugoj Resi. Šimićeva osnovna djelatnost kao ravnatelja knjižnice bila je usmjerena na daljnje djelovanje knjižnice i čitaonice, osobito stoga što je rad knjižnice i čitaonice Radničke komore u Zagrebu bio obustavljen od početka travnja do kraja svibnja 1941. (čišćenje knjižnoga fonda od „nepoćudnih knjiga“ i dr.). Knjižnica je ponovno započela s radom 1. lipnja 1941., doduše s osiromašenim fondom jer su bili
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=