172 O ŠOLJANU Sibila PETLEVSKI se u plesu“ – postaje jasno da je film ili kompromis ili sentimentalna farsa. Pažljivom slušatelju, dakako, nije promaknula ni činjenica da se u tijeku čitavog filma tekst romanse nesuvislo sjecka, ali to nije bitno za produkciju naručenu na Broadwayu, a snimljenu većim dijelom u Parizu. Ejzenštejn se upoznao s poduzetnikom Leonardom Rozentalom, koji je režiseru predložio da snimi film, i obećao ga je financirati pod uvjetom da glavnu ulogu ispuni Mara Griy, njegova ljubav. Luis Buñ uel, koji je s nestrpljenjem očekivao prvi Ejzenštejnov film snimljen u Francuskoj, nije mogao sakriti razočarenje kad ga je odgledao. Prilikom osobnog susreta njih dvojice, Ejzenštejn se pokušao opravdati rekavši da je to u glavnini rad njegova učenika Aleksandrova, kojemu je on, potpisavši se u svojstvu korežisera, htio samo pomoći, ali Buñ uel se nije dao razuvjeriti.„Vidio sam Eisensteina u kinostudiju u Montreu, gdje je snimao labude!“ – izjavio je ogorčeno. Nije ni čudo, jer godinu dana prije Buñ uel je snimao, a 1933. i producirao, film Las Hurdes: Tierra Sin Pan. Zemlja bez kruha dokumentarac je koji je bio izraz autorove potrebe da ukaže na tešku situaciju jedne od najsiromašnijih pokrajina u Španjolskoj, koja ni danas nije postigla znatniji napredak. To je i djelo koje je dio autorova političkog angažmana; film zbog kojega je Buñ uel morao u egzil. U pažljivom izboru kadrova prepoznaje se autorova nadrealistička poetika pa zapravo možemo reći da je riječ o filmskoj etnofikciji kao žanru. Taj film u trajanju od 27 minuta fokusira se na regiju Las Hurdes u Španjolskoj, planinsko područje oko grada La Alberca i intenzivno siromaštvo njegovih stanovnika koji su, navodno, bili toliko zaostali i izolirani da se za kruh nije znalo. Glavni izvor prihoda bilo im je udomljavanje djece bez roditelja, za što su dobivali državnu potporu. Buñuel, koji je film snimio nakon što je pročitao etnografsku studiju Las Jurdes: étude de géographie humaine (1927.) Mauricea Legendrea, zauzeo je nadrealistički pristup pojmu antropološke ekspedicije. Rezultat je bio putopis u kojem su pripovjedačevi ekstremni opisi ljudske bijede Las Hurdesa u suprotnosti s pseudo-dokumentarističkim, ravnim i nezainteresiranim načinom na koji sam Buñuel čita tekst u španjolskoj verziji. U razgovorima Maxa Auba s Buñuelom, koji su objavljeni 1985. godine na španjolskom, a 2017. u prijevodu na engleski, ali i u nekim drugim razgovorima, Buñuel kaže da je mogao snimiti Las Hurdes samo zahvaljujući Ramonu Acínu, anarhistu iz Huesce, koji mu je jednog dana u kafiću u Zaragozi rekao da bi uložio u njegov film ako ikada dobije na lutriji. Ironijom sudbine, osvojio je sto tisuća pezeta i doista mu dao dvadeset tisuća da snimi taj film. Sa četiri tisuće, prisjeća se Buñuel, kupio je Fiat. Pierre Unik došao je, pod ugovorom iz Voguea, da napiše članak, a potom je i Eli Lotar stigao s kamerom koju je posudio Marc Allegret. U međuvremenu je Acín bio pogubljen.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=