53 Boris Domagoj BILETIĆ, Pula ZACIJELJENO? noviji (ne)pjesnički tekstovi PRAZNA JE PULA Mihu (Miji) Mirkoviću – Mati Baloti Hrče Pula kao i njeno vrime. Ono, gle, čak ne stoji, nego uspavano maršira unatrag put močvara i boleština prije Dahlerupa. Fasade antologijske, koža grada istetovirana ratovima, a kamenje spomeničko jadan celofan što lebdi poput nepovezanih odlomaka sjećanja. Zrak za rak, ponekad gust a težak uvijek, pun je hrđe i lačnih agresivnih galebova. Preimenovane stoput, ulice djetinjstva i mladosti šute, portuni i škure šapuću i nepoznata i naša životom potrošena imena. Brodogradilište još diše škrgama umjesto metalom. Mašinerija i menažerija od kostiju i čelika mršti se. Zaglavljeni klinovi drhte, topovi izloženi pred muzejima kao da nisu nestali u dimu vjekova. Tvrđave su staričice usamljene što sjede poput nonica na škanjićima za ogovaranje, ali sad više nemaju koga, zadnje su. Hodnici tih smiješnih utvrda u trnju bi zaplesali životom, horizonti, rovovi, tuneli, zidovi smiju se groteskno kao zbor penzića što dugopotezni igraju šah s nevidljivim urama. Oni drugi ne igraju se, nego napušteni od svojih za istokom pate čvrsto se držeći izdašnih jasala Coloniae Iuliae. Prašina bivših i vremena našeg još zalebdi oblikom rukopisa koje nitko ne čita. Pepeo ili prazna knjiga, današnjima svejedno, grad se stalno naočigled prazni i puni, jebeš sadržaj. Koraci prolaznikā odjekuju poput otkucaja srca tisuća potopljenih ili utopljenih mornara. Sunce zalazi, ali njegova boja ovdje nije boja. I neznatan odsjaj u ruševnome čini se živim, kvartovi nekako dišu kao samci prek(l)apajući slojeve sjećanja, naraštaji krvare u vremenu jer se poletjeti ne može jednim krilom, makar ono razdvajalo dane tehnosvijeta od noći propalih dinastija. (foto: Matea Radolović)
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=