166 O ŠOLJANU Sibila PETLEVSKI III. DVOSTRUKA UZALUDNOST Međutim, zbog poljuljanog povjerenja i u samu zbilju kojoj više„ne treba vjerovati“, koja i sama postaje„pričom“ – spisateljski zanat kao gradnja teksta (svejedno u kojem žanru) postaje virtuozno svjedočenje dvostruke uzaludnosti. Šoljanovim riječima„to je purgatorij u kojem ne možeš zaraditi nebo“. Majstor prepričavanja postaje „plaćenik plaćenika“ pa stoga i umire „s đemom tuđeg teksta u zubima“. Šoljanovo dramsko pismo počiva na antidramskoj energiji – u neku ruku to je uvijek parabola o zbilji kojoj ne treba vjerovati, pokušaj da se recipijenta dramskog teksta intertekstualnim podrivanjem izliječi od uživljavanja u iluziju života. Moglo bi se čak reći da se u Šoljanovom dramskom pismu tragedija modernoga junaka ostvaruje izvan drame same jer tragika dramatis personae koja„umire s đemom tuđeg teksta u zubima“ ima manje dramaturšku, a više pedagošku svrhu: svaka citatnost, svaka predvidljivost u dramaturgiji poznatih žanrovskih mjesta ima svoje zašto, a jedan od tih razloga je – imunizirati gledatelja i slušatelja drame protiv uživljavanja u ideologiju zbilje. Još samo kad bi to kazališni praktičari uspjeli shvatiti! Kao što je svojedobno pisao Senker u vezi s dramom Palača – dogodila se devastacija teksta na kazališnim daskama. Rekla bih upravo iz razloga koji sam navela – a to je neshvaćanje dramskog potencijala antidramske poruke i zbog potpune nesposobnosti da se stvori predstava iz energije riječi. O drami Bard Senker je rekao da„ne plijeni likovima, ali plijeni njihovim dijalogom koji u Šoljana nije kvaziliterarno mrcvarenje jezika, nego virtuozna igra zvukom i značenjem“,„Šoljanov je dijalog pomno izrađena i uređena ‹jezična umjetnina› koja odaje pjesnika što posjeduje u nas veoma rijetku sposobnost – a ta je da čuje vlastite riječi. Zbog toga ih i drugi rado slušaju“ – zaključit će Senker u tekstu „Dvije drame Antuna Šoljana“ (Senker, 1989.: 410). No je li sve što je pisano stihom ujedno i poetično? Naravno da u ovom miljeu, sredinom 21. stoljeća, u kojem na Šoljanovim danima čitam tekst, svi znaju da je odgovor negativan i da je moje pitanje zapravo retoričko pitanje. A opet, kako je onda moguće da se samo stoga što je pisana stihom Šoljanova često postavljana, popularna drama, Romanca o tri ljubavi, uporno u kazališnim bukletima, deplijanima i najavama za predstave naziva„najpoetičnijom od svih Šoljanovih drama“ i„jednom od najpoetičnijih hrvatskih drama“. Još k tome – protivno elementarnoj logici razumijevanja Šoljanove intertekstualne igre koja se, između ostaloga, zabavlja i lascivnošću ugrađenom u renesansni topos „erotske ljubavi“, u medijima će se isisavati iz prsta i u tu dramu učitavati njoj strana teza o „rehabilitaciji ljubavi i spašavanju od utjecaja banalnog seksualizma“. Učitavanje psihologije tamo gdje joj nije mjesto pojavljuje se i u načinu pripreme uloge, pa će se tako u diplomskoj radnji temeljenoj na praksi jedne od postava te drame na scenu postavljati upravo groteskno neprimjerena pita-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=