121 Dubravka BREZAK STAMAĆ O ŠOLJANU je zbirka kritika, eseja i feljtona Zanovijetanje iz zamke, objavljena 1972. Šoljanovi odabrani pisci koje je prevodio, a koji se spominju u zbirci Prošlo nesvršeno vrijeme, sugestivno su bili piščevi uzori, te se stoga književna teorija i književna praksa pisca i prevoditelja prožimaju. Krajem 20 st. na zajedničkoj „platformi“ koju zovemo poststrukturalizam okupljaju se raznolike književne teorije koje se međusobno prožimaju: teorija dekonstrukcije, feministička kritika, teorija recepcije, novi historizam, teorija citatnosti, kulturalne studije – niz književnih teorija koje su organski nastavak strukturalizma. U takvom brzom gibanju, smjenjivanju, suprotstavljanju ili upotpunjavanju različitih teorija, ključan je odnos prema jeziku;„...sklonost prema ‘razotkrivanju’ ustaljenih načina mišljenja i književnih konvencija“ (Solar, 2011.: 378). Upravo je poststrukturalizam, prema Solarovu tumačenju, podrazumijevao napuštanje mimetičkih teorija i „uvjerenje kako je jezik jedini obzor unutar kojega se može govoriti o zbilji“ (isto, 377). Na tom tragu i tim smjerom slijedi izlaganje ovoga eseja. Tematski i žanrovski raznoliki Šoljanovi rukopisi, koji su se našli objedinjeni unutar ove zbirke, prethodno su bili objavljeni u Večernjem listu, Vjesniku, Slobodnoj Dalmaciji, časopisu Republika, a nastajali su između 1990. i 1992. godine. Odabrani tekstovi poslužit će kao teorijski strukturalistički modeli koji bi mogli potvrditi krovnu temu ovogodišnjih Šoljanovih dana – „Intertekstualnost i intermedijalnost u Šoljanovu djelu“. Šoljanovi feljtoni i eseji zbirke Prošlo nesvršeno vrijeme konceptualno su uokvireni pričom. Priča je medij koji nosi svoje značenje, no priča je i znak, govorimo li strukturalističkim terminološkim rječnikom. U krilu kulture postmodernizma, poststrukturalizam je intertekstualnosti dao novo značenje. Polazi od pretpostavke da se značenje književnoga djela jedino može tumačiti u njegovu odnosu s drugim djelima. Stoga nije presudno što tekst opisuje ili odražava, nego njegovo značenje proizlazi iz novih kombinacija već ranije postojećih tekstova. I tako citirani tekst postaje intertekst, te kao takav dobiva novo značenje i važnost. U feljtonu„Lovac na rakovice“, prevodeći Rakovu obratnicu Henryja Millera, Šoljan upravo potvrđuje navedeno, no iz perspektive pripovjedača i prevoditelja: „(...) a kad počneš vršljati po svjetskoj literaturi za sve ima i primjera koliko hoćeš! (...) I evo me, gle, gdje sam zabrazdio u danas toliko popularnu književnu kombinatoriku“ (Šoljan, 1992.: 9-10). Šoljan se neporecivo slobodno i umjetnički spretno poigravao naslovima, ulomcima poznatih stihova koje je rado parafrazirao. Slobodno je to i mogao činiti jer je brojnim pjesnicima svojim prijevodima„udahnuo“ smisao i značenje. Slikovitom rečenicom počinje feljton„Hiperionova stoka“, parafrazom Eliotove poeme Pusta zemlja.„Travanj je, vele, najokrutniji mjesec: svakako, cijelo naše prigorsko naselje poživinči.“ (Šoljan 1992: 37) Satirična priča koja slijedi, gledana očima intelektualca i satirika, o primitivnom čašćenju jednoga mjesnog odbora pe-
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=