177 Boris SENKER O ŠOLJANU Pripadnost tom nizu, kojemu na početku stoji kultni Salingerov Lovac u žitu (1951.), a u nas upravo Šoljanov Kratki izlet (1965.), nije sporna. Uostalom, traperice se izrijekom spominju u središnjem, 5. poglavlju romana,„Galiola“: „I sad smo obojica tu, goli do pasa, krvavi, izgrebeni, poderanih traperica, potpuno bez daha, dok nas hladni vjetar šiba po leđima“ (Šoljan 1991.: 130). Poderane su to traperice doslovnih i metaforičnih brodolomaca, ujedno i metafora razbijeneih iluzija, rastrganih zanosa i maštarija dvojice gubitnika. Međutim, kao istinski poeta doctus, poznavatelj europske i, napose, američke književne tradicije, Šoljan svoj posljednji roman tematskim nitima i narativnim strategijama povezuje i s drugim nizovima. Jedan bi od tih nizova bili„romani ceste“, gdje je na početku također američki roman kultnog statusa, Na cesti (1957.) Jacka Kerouaca , a drugi i ovdje važniji bio bi niz narativnih djela – epova, poema, pripovjedaka, romana – tematski povezanih s morem, s plovidbom, nepregledan niz koji vodi od Odiseje do suvremene književnosti, a nabrajanje samo kanonskih djela poput Coleridgeove Pjesme starog mornara, Stevensonova Otoka s blagom, Melvilleova Moby Dicka, Londonova Morskog vuka, Verneovih 20.000 milja pod morem, Hemingwayeva Starca i mora – neizostavne su tu, iako se u njima plovi rijekama a ne morem, i Twainove Pustolovine Toma Sawyera ili, ponovno Verneov, Dunavski peljar – odnijelo bi nam previše vremena. U jednom dijelu tekstova koji pripadaju tome nizu, pa tako i u Šoljanovu „romanu plovidbe“, da ga tako žanrovski odredim, plovidba se može shvatiti i metaforički, između ostaloga onako kako se to predlaže u Glavi VII.,„Metaforika“, nezastarive i nadalje poticajne knjige Europäische Literatur und lateinisches Mittelalter Ernsta Roberta Curtiusa.„Metafore brodarstva“, nama ovdje ključne, prve su u skupu koji još čine „personalne metafore“,„metafore jela“,„metafore dijelova tijela“ i „metafore glume“. Ovako Curtius: Počinjemo s metaforom koja se čini bez važnosti. Rimski pjesnici običavaju uspoređivati sastavljanje književnog djela s putovanjem po moru.„Sačinjati“ („Dichten“) znači „dići jedra, otploviti“ (vela dare; Vergilije, Georgica II 41). Na kraju djela jedra se spuštaju (vela trahere; ib. IV 117). Epski pjesnik plovi s velikom lađom preko daleke pučine, lirski pjesnik s malim čamcem po rijeci. (Ernst Robert Curtius, Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, prev. Stjepan Markus, redigirao Tomislav Ladan, Matica hrvatska, Zagreb, 1971., str. 136.) Šoljanovi junaci, slikar Zec, ujedno i pripovjedač, te pustolov Angel, plove „velikim gumenim čamcem tipa Zodiac“, na kojem je „Chryslerov vanbrodski motor od osamdeset konja“ (Antun Šoljan, Drugi ljudi na Mjesecu, Grafički zavod Hrvatske,
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=