22 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO i bio sam očajan... što, na koji način prelomiti taj rat, da to bude prepoznatljivo rat, a da ne bude kliše, da ne bude NOB, da ne bude partizanska literatura. I napokon sam našao jedno rješenje koje mi se čini silno zanimljivim i moram Vam kazati, kad bih ga ovoga trenutka rekao u eter, morate mi vjerovati, za dva mjeseca bi se vjerojatno pet takovih knjiga, s tim mojim rješenjem, pojavilo. To je jedno takvo Kolumbovo jaje da ne smijem reći. Međutim, sretan sam da mi je palo na pamet, naravno ništa ne pada s neba pa u rebra, ali dugo sam se trsio, našao sam rješenje, knjiga je negdje na sredini napravljena, ona ne će biti velika, ona nema epsku širinu prvih romana, što ne može ni imati, prerano je još govoriti o ovome ratu, to će biti roman od 80-100 stranica, dakle nešto što se zove kratki roman, ali dovoljno da kažem ono što imam, naravno, reći. Na istoku postoji strahovito puno svjetski značajnih i kvalitetnih pisaca, a između njih recimo Solženjicin i Kundera, koji su imali o čemu pisati i po čemu „lupati“ u svojim romanima. Jednako tako, recimo sa zapada, jedan John le Carré koji je pisac možda najboljih špijunskih romana; ono „špijunski“ je malo nezgodno u svemu tome jer je to ipak književnost, i to jako dobra književnost, a nestankom Berlinskog zida njemu je takoreći nestalo tema za pisanje. Kako sad oni mogu gledati na to? Odnosno upravo o tome se radi, dakle postoji jedan odmak od nekoliko godina kad se nešto promijenilo. Ima li više smisla o tome pisati? Čujte, Vaše pitanje je tako sjajno, da ja naprosto..., ne ja, ja sam skroman, mali pisac... Ne može se... To je tako krucijalna tema. Mi smo svi derali jednu ovcu cijeli život. Te ovce više nema. Havel više nema što pisati, Mrožek više nema što pisati, Brešan više nema što pisati, Šoljan je umro ne napisavši više ništa. Mi drugi smo također ostali bez one koze koju smo muzli. U šali kažu da je Krleža cijeli život „muzao“ Austriju, čak i davno više kad je nije bilo, on je i dalje „muzao“ Austriju, mislim staru Austro-Ugarsku, da se razumijemo, ja sam veliki poštovatelj Krležinog djela. Pitanje je toliko teško da na njega u ovom trenutku odgovora nema. Ne znam Vam što kazati, pisci su izgubili jednu veliku temu koja je otvorila, možda, jednu novu buduću temu, ali ja se sa strahom usuđujem nju izgovoriti, a to je tema – novih ratova. Znate, odmah nakon pada Berlina i Ceausescua počeli su ratovi, počeli su ratovi u Jugoslaviji, počeli su ratovi u Sovjetskom Savezu, počeli su ratovi u nekim azijskim zemljama i bojim se da je to nažalost moguća nova velika tema. U našem slučaju to je apsolutno nova velika tema na koju i Srbi i Hrvati, a vjerojatno i Slovenci, a vjerojatno i Crnogorci, a vjerojatno i Bosanci moraju dati odgovor. Ali ne zaboravite ono što ja rado ponavljam, pa se ispričavam što ću to i večeras ponoviti: ne tražite od pisaca nemoguće. Tolstoju je trebalo pedeset godina da poslije Borodinske bitke i Napoleonovog ludila u Moskvi napiše „Rat i mir“. Mnogi misle da je Tolstoj trčao za
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=