58 PROZA I POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ i zapomaže. Drugi sačine, ti dođeš, posvojiš, imenuješ. Dobro mi je bio rekao onaj beogradski izdavač i otkupljivač knjižnih lagera u bijelome odijelu osamdesetih u razgovorima oko suradnje s „Istarskom nakladom“: – Ja Ti ne patim od kompleksa manje vrednosti! Ako još ima zidnih satova, pulski nemaju klatna – na njima vrime ne drijema, ono hrče. Domaći i „domaći“ zajedno u masovnu kolu, fufice iz salona estetske kirurgije ciliču i balkanski grleno zavijaju... Na svim selfićima/sebićima sve su k’o jedna, žabe usnica napućenih kao da će ti ga sad nȁ, isti čas... da, kad bi to svojski znale. (Citat iz neposredne blizine, dok ovo pišem:„Bobe, seksistu najobičniji!“) Zato sve maloprije opisano smjesta u muzej gradski! – koji ne postoji. Intermezzo: SREDINA MALO NAPRID ILI KOKOŠ NA HAUBI Zamalo pa solidan amaterski skeč u gradskim busovima / korijerama, još 1960ih, 1970-ih: „Palaciiniii! Srediinaaa, ma dajte judi, malo naprid! A ča ćemo šjora z ton kokošon, da je ponesen ženi doma?! Deboto se spekla tote na haubi... – A joh, čovik moj, škužajte šjor, eko-eko, gren doli. Ala, do sutra, kuraja! – I pomalo, da ne bite tu lipu kotulicu, mhrmm, fintor uzad... – Aj, ste vrag, ste! (Šofer – lanac oko vrata i pečatnjak à la Mišo, razdrljen i maljav, sebi će u bujan brk: Ke hauba za na haubu, ćo moj!).“ Iz prve sam ruke već pomalo ofucana stara knjiga takvih krhotina, smiješan si epizodist malih scena. Dobro da je tata među zadnjima bio kupio auto. Iz treće ruke. VP35661B23 ILI U ZADNJI TREN Umirao sam iznutra jedva punoljetan. Tzv. Jugoslavenska narodna armija, zvana vojskom bratstva i jedinstva, bila je zavarena kutija mislī, kasnije tvornica lomljenja kostiju i jezika, i nakraju šefica opće klaonice. U moje vrijeme vladao je duh nedodirljiva autonomnog bića što tupi li tupi duh i opismenjuje šarplaninske, paštričke, durmitorske, zlatiborske, igmanske i inu braću pastire. U toj hladnoj košnici uniformi, materinski jezik bio je vatra koju su gasili korozivnim: „Ćuti!” Svaki glas osim jednog bio je sredstvo izopćenja.„Dnevna zapovijed za dan 22. ožujka 1976... Ostav! Koji je to jezik, vojniče? Opasači, uprtači..., igla, konac i na raport!“ Tko bi se usudio progovoriti: utapan u podsmijehu, guran u blato, obilježen kao bolest koju treba odstraniti. Bio sam mlado stablo zelenih, baš lijepih zelenih izdanaka, na svakoj grančici po hard & metal & blues rif. Od prvog dana trunuo pod strogim kišama zapovesti, zbog njih i pred njima postao stabljika odmah bez cvijeta, korijen koji se nije ni pokušavao probiti kroz asfalt za gimnasticiranje golih do pasa na -20
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=