109 Jelena LUŽINA O ŠOLJANU skim), pouzdano sam utvrdila kako ni jedna njegova napisana dramska partitura, ni jedna „teatrografska eskapada“ ma kojeg žanra, nije ostala samo „na papiru“. Sve su bile izvedene. Najmanje jedanput. Prvu svoju dramu, Lice, Šoljan je napisao 1963. godine, najvjerojatnije na poziv/ poticaj Dramske redakcije Radio Zagreba. Dakle, njegov je prvi dijaloški strukturirani žanr-format bio radiodramski. Specifičan već i po tome što je oku nevidljiv. Pa mu se radnja mora „kazivati“ umjesto „po-kazivati“. Tijekom pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća sve velike jugoslavenske radiopostaje učestalo su (svake godine) objavljivale natječaje za originalne radiodrame, od kojih su najuspjelije i najnagrađivanije emitirane u točno utvrđenim terminima. Ne samo u Hrvatskoj, već i u cijeloj bivšoj državi. A slane su i u inozemstvo. Nekoliko godina kasnije, iste su natječajne navade primijenile i televizijske kuće, od Ljubljane do Skopja. Trend nove favorizirane televizijske drame, čija je popularnost uvelike rasla (a bile su prikazivane svakog ponedjeljka u 20 sati, godinama), navodno je – nakon nekog vremena – počeo„ugrožavati“ recepciju živoga kazališta. Navodno je publici bilo udobnije drame gledati doma, umjesto u „elitnom“ kazališnom okruženju za koje se, dakako, valja i dotjerati. Svi hrvatski, balkanski, ali i srednjoeuropski teatrolozi koji su se ikad bavili istraživanjem takozvanog „fenomena/ faktora publike“, načitali su se ne samo novinskih već i socioloških i/ili kulturoloških komentara, često i„politički rezolutnih“, u kojima se uporno„dramilo“ o„krizi kazališta“. Naime, o krizi kazališne publike koja se„odjednom“ okrenula drugim medijima. Televiziji, najvećma. Kriza publike najjače se „manifestirala“ i prepoznavala upravo tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Mnoga manja ili posve mala kazališta, poglavito ona u manjim gradovima, tih su godina padala žrtvom ove „promjene percepcije“ (danas bismo rekli: „redefiniranja kulturnih politika“), za što je najčešće optuživana „nezajažljiva najezda/agresivnost novih medija“. Premda se, u osnovi, radilo tek o složenom fenomenu koji kulturolozi danas nazivaju sintagmom „promjena strukture osjećajnosti“. Jedno od tih „šaptom palih“ malih kazališta bilo je i nekadašnje pulsko – punim naslovom: Istarsko narodno kazalište u Puli – koje je profesionalno djelovalo kao regionalno kazalište za cijelu Istru. I to dvadesetak punih godina: od siječnja 1948. do znakovitog proljeća vibrantne 1971. Kad su mu, združenim snagama, presudile lokalna politika i standardne„društveno-političke okolnosti“ onodobnog socijalizma s ljudskim licem – tako su, naime, režimu tepali njegovi vjernici i službeni glasnogovornici. Pulsko je kazalište izbrisano/ukinuto lege artis, administrativnom odlukom Skupština općine Pula, koja je dokument o tome činu, propisno ovjeren pečatom i potpisom, arhivirala dana 14. travnja 1971. godine. Zavjesa!
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=