59 Boris Domagoj BILETIĆ PROZA I POEZIJA i postrojavanja svakodnevna. Naredbe padale poput olovnih kugli, svaka je težila za dvojicu mene, tada doduše tankog i vitkog, misli se pretvarale u kamenje u trbuhu, a jezik nakon kazne zakopčan i obložen paučinom šutnje. Prvoga dana – nacionalnost? Drugog već – Ko ti piše one koverte sa poljupcima i cvetíćima? Trećeg – Ko su ti one u sobi za posete, narukvice do lakta, je l’ se kod vas sve žemske nose tako šarèno? Gde ti to živiš, odakle si, bre? Brzo sam shvatio gdje oni žive, ali odlazio u katedralu, na koncerte, bježao, preskakao žice („koje nisu za bežanje, nego da neprijatelj ne uđe“), sjedio u zatvoru i ledio se u karaulama... O tome moji dugo poslije ništa nisu znali. Dani bili crna zrcala, noći jame bez dna, strah se razlijevao plućima poput žive, a raspad dolazio polako: kora tijela odvajala se od sadržaja, srce curilo i zamalo iscurilo u mrak. Pisao prve pjesmice dok se tijelo savijalo do ruba puknuća, a um s razumom cijeđen u amorfnu kašu kao začin ili jadan kaleidoskop praznine. Zidovi me sivi i maslinasti, smb, usisavali onako ofucano svjetlucavi, podovi lašteni crnim malinom trovali disanje, rukama štitio sam se u snu da me strop ne prignječi... Višeput sanjao ptice divovskih zubala kako lete kroz iste hodnike, vodu s okusom straha i soli kroz vrata i prozore. Ruke novih prijatelja postajale ribe oštrih peraja što čupaju sjećanja svoja i tuđa, a glasovi naređenja, zmije s očima crne tinte, crtali strah po svakom jeziku koji nije bio njihov. Naredbe besmisla tresle me kao jak potres prema smrti koja mi već bila počela odbrojavati. Još koji tjedan ili mjesec da je potrajalo, bilo bi me vratilo roditeljima u armijskom ili državnom, što je isto, sanduku – s metalnim uloškom obvezno: pokojniku da zadrži toplinu i mirise, obitelji da odmah prihvati fizičku distancu od mesa svoga mesa. Jer mi još živi i svoje najbliže, znakovitom grimasom razliveno opuštenih obraza, čim odu Bogu na račun od sebe guramo kao najstranije tijelo. E, tako sam se osjećao u vojsci Najvećeg Sina naroda i narodnosti današnjeg „regiona“... Desetljećima kasnije, isti je sistem poludio i bratstvo okrenulo nož prema vlastitim srcima, narodna vojska postala čudovištem s milionima očiju, crvenih jezika i krvi koja je potekla zemljopisom moje jedine domovine srca i geografijom domova sviju prijatelja. Država postala šuplja ljuštura, dimna i lažna, ljudi lebdjeli između parola i čistih otpadaka lažne ambalaže neopisive stvarnosti. U kapljicama vlastita straha kao atomi razbježali se jedni od drugih; oni jedni onima drugima, a nekima posebno, zarili oštre kandže u utrobe. Svaka vojska topi čovjeka, anonimnog iako s imenom i prezimenom, dobro sažvače, probavi ga i pretvori u kalež vlastita straha. Ne štiti, nego ždere, sadi tmine u svima. Po isteku roka trajanja, sve do jedna armija raspadne se u prah, u crni snijeg što pada unatrag, čak i uzmorjem odakle dolazim, zatrpavajući zauvijek sve i svakog što je i tko je ikada jednom išta bio.
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=