56 PROZA I POEZIJA Boris Domagoj BILETIĆ Egzodus crni potom odnio naše i dovukao njihove, pokazali se i pobjegli, ostalo „ili si s nama ili protiv nas“, o tome u rijetkim knjigama, osobito našima. Egzodus crveni, o kojem piše u mnogim knjigama (njihovima pogotovo), odnio njihove i naše, doveo najprije naše, pa malo manje naše pa neke koji su govorili da smo svi „naši“, jednaki, jedno i jedinstvena braća. U knjigama za ponavljače, opet: „ili si s nama ili protiv nas“. I zato mi danas ne trebaju multikulti floskule dana. Nekorektan sam u svakom pogledu, pogotovo pišući. Napokon, imam li danas bar pravo svjedočiti o sebi – kao „manjini“, kad /ni/smo to bili, i refleksijama svega prošlog u ljudima sada i ovdje? NA SATU BEZ KLATNA VRIME HRČE Sjećam se, roditelji se mnome dečkićem ponosili, rukovao se po gradu i usto dosađivao, ali pristojno. Odrasli o velikim, bit će, temama, onako usput, za slučajnih uličnih susreta (o ozbiljnijem, dubljem i škakljivijem između četiri zida, ne sa znancima i ne pred nama malima). Nailaze drugi poznanici: O, gospodine doktore, gospođo profesor; ma vidi ti maloga, vidi ga... Ejla! Cio’ vecio, come xe? – Mah, come che i ghe vol lori... (Tata kao da je„njihov“, a mamini su infinitivi. Tako i doma da mi djeca ne razumijemo unutarnju politiku obitelji.) Osmijeh glumčića amatera (ne znam je li INK imao dramski studio, nešto je bilo u Pionirskom), malo kao gledam blještave izloge s popustima, prve reklame. Na staroj Robnoj tata je redovito ovako čitao bančinu pedagošku uputu: „Štedi i laži“,„u“(laži) mu očito nije išlo. Pa bacim okice na rijedak automobil iz uvoza i malo češće kragujevačke (za vojna lica koja još nismo zvali grlima) i, mic po mic, na djevojčice koje mame drže za ručice. Otad pamtim elegantne kožne rukavice za oba spola. Kad smo već kod Kazališta, pamtim orkestar od ponekog profesionalnog muzičara, a ostali klasično obrazovani profesori, liječnici, inženjeri, veterinari, računovođe... I pamtim na krajnjem usponu (koji odavno ne postoji) moje bivše Adžijine2 * onaj zaobljeni crveno-crni bus s prtljagom na krovu, koji je glumce i pomoćno osoblje našega provincijskog kazališta razvozio prašnjavim cestama i putima Franje Horvata Kiša u seoske i malomjesne domove kulture širiti Talijin glumački poluamaterski virus. A i taj je s INK-om 1970-ih i s onim Proljećem emigrirao u gradskije gradove, po hrvatskama, jugoslavijama ili u * V. moj prilog „Zadnje (polu)pjesme iz Adžijine“, Nova Istra, br. 3/2023., str. 52-60, s naglaskom na bilješci, str. 52. Isto je dostupno u mrežnom izdanju ovdje: https://www.dhk-pula.hr/novaistra-online/casopis/nova-istra-3-2023 (op. aut.).
RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=