Nova Istra br. 3-4 2025.

28 EKSKLUZIVNO Nedjeljko FABRIO likovi... – i to je najljepše, i to bih vam htio kazati, o tome mi je jednom baš ovdje u Puli pričao makedonski pisac, bio je jugoslavenski ambasador u Čileu..., veliki makedonski pisac – rekao mi je da je najljepši trenutak u njegovom životu kad osjeti da ga lik napušta i počinje živjeti svojim životom. Ja u to doba, taj razgovor je bio davno, prije jedno petnaestak godina, nisam gotovo vjerovao, ali kad sam to osjetio na svojoj koži, to je bilo čudesno. Najedanput taj lik, zaista kao nekim čudom, kao crtani film, znate, najprije je slika statična i onda najedanput vam se pomakne lik i on počinje živjeti. To je čudo koje se zove čudo stvaranja. Vi postavite taj lik, impostirate ga, i najedanput on se od vas odmakne i počinje, i vi slijedite, ne više vi njega, nego on naprosto živi svoj život i vi sad trčite da ga stignete i nalazite ga točno tamo gdje ga onda čitatelj nalazi na stranicama romana, ali to on živi, vi ga samo slijedite. To je jedno čudo. Zaista ljepota našeg posla je u tim malim stvarima koje zapravo ljude usrećuju i to su prekrasne stvari. A koliko, recimo prilikom stvaranja lika, jer lik mora biti svakako bogat, bez obzira na to je li negativan ili pozitivan, ili je negdje u sredini, da li je u boji... Zanima me koliko je prisutna ta identifikacija, koliko je autobiografskih elemenata? Uvijek, uvijek. Ja mislim, sada ako me koji kolega pisac sluša da će se složiti sa mnom, svaki lik koji mi stvaramo ima pokriće u stvarnosti. Jer vi se morate znači identificirati s obzirom na situaciju. Apsolutno, vi morate imati pred sobom ili fizički izgled lika ili njegove moralne, psihološke karakteristike, ili životnu sudbinu... nešto morate imati. Nema lika bez pokrića, nema, uvijek za to postoji pokriće. Ne samo to, nego čak i događaj, kod mene barem, ima pokriće. Ovo što ja pišem, u ovom romanu iz rata, nema jednog detalja koji nisam našao u dokumentima, u zapiscima, u svjedočenjima ljudi koji su proživjeli pakao Vukovara. I baš se pitam ovih dana bi li bilo pametno možda na kraju navesti da su sve stvari istinite, mislim to ću još vidjeti. U svakom slučaju, vidite, evo, to je to, sve ima svoje pokriće. Možda će prozaično djelovati u svemu tome, no izbor jednog najobičnijeg imena za jedan lik. Zašto se netko zove Šime, a ne Marko? Vrlo važno, to je strašno važno i o tom izboru imena poslije se mogu pisati čitave studije. Recimo, odmah ću vam kazati primjer, ja volim imati, kao što vidite, za sve pokriće i u ovom slučaju. Kod Gjalskoga i Krleže su napisane čitave ozbiljne studije o izboru njihovih imena. Kod Pirandella jednako tako, nijedno Pirandellovo ime nije slučajno, ono ili ima neku konotaciju u sicilijanskom podsvijetu, da tako kažem, ili ima u samom Pirandellovom nukleusu filozofijskog promišljanja svijeta neko pokriće. To se isto dogodilo..., baš ima jedna studija koja ukazuje na sličnost postupka

RkJQdWJsaXNoZXIy Mjc2NzM=